Ps 126, 1-6
Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni!
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
Silna im djela Gospodin učini!«
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući,
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
Ovo je pjesma nade. Nekada je opisivala oslobođenje i
povratak Izraelaca u njihovu zemlju. Ako ju pomno pročitamo, osjetit ćemo u
njoj dašak radosti koji odiše kroz cijelu pjesmu. Spominje se ropstvo i sijanje
u plaču, no puno je snažnije i cijelom pjesmom dominira radost zbog
oslobođenja. Nekada zapisana pjesma danas i nama svjedoči. To je pjesma koju je
iskusio svatko od nas. To je pjesma koju pjevamo izlazeći iz ispovjedaonice i
zahvaljujući Bogu na oslobođenju od ropstva grijeha. Koliko se samo često i
teško čovjek zaplete u to ropstvo, u tu zatvorenost grijeha po kojoj se ništi
svaka otvorenost prema drugome. Grijeh zatvara, guši i uništava čovjeka,
priječi mu biti ono što on jest i što treba biti – slobodan čovjek.
Sloboda je nešto što nam je darovano i tu slobodu treba
njegovati. Potrebno je u svakom trenutku života živjeti tu slobodu. Kad
osjetimo da nam nešto priječi tu istinsku slobodu, zaustavimo se i sagledajmo
problem. Nemojmo ići dalje i zarobljavati sebe sve više i više. Bit će nam teže
osloboditi se, a naš će život odisati tužnom i tegobnom pjesmom, a dani
mrtvilom i neizbježnim umorom. Bit ćemo tuđinci u vlastitoj koži i vlastitom
životu. Jednako kao što su se osjećali i židovski zarobljenici. Odvedeni daleko
od svoje zemlje, bez slobode povratka, sijući u suzama sjeme nade za budućnost
i smiraj u vlastitoj zemlji.
Oni su svoju nadu polagali u Gospodina i natapali su
suzama svoje uzdanje u svoga Izbavitelja. Neka nam oni budu primjer strpljivog
podnošenja zadane nesreće i nade budućeg dobra. Nemojmo prestati živjeti u
teškim životnim trenutcima. Nastavimo živjeti! Nastavimo sijati! Bit će to
sijanje u suzama. Bit će to teški dani. »Ali tko ustraje do kraja, taj će se
spasiti.« (Mt 10, 22) Ne gubimo nikad nadu i vjeru u Gospodina. Na kraju
krajeva, jedino nam on može vratiti izgubljenu slobodu, jedini on može učini da
nam usta budu »puna smijeha, a jezik klicanja.«
I – kad nas Gospodin oslobodi od ropstva, nemojmo mu zaboraviti
otpjevati pjesmu hvale: »Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni!«
