Crkva
pred nas danas stavlja evanđeoski ulomak u kojem imamo priliku pročitati
svjedočanstvo da su i oni koji su Isusu bili bliski imali problema s vjerom.
Iako su Ga gledali, slušali, jeli s Njim, hodali s Njim, propovijedali s Njim,
svjedočili brojnim čudima koja je činio nisu mogli ipak tako lako doći do dara
vjere. Zato Ga i mole za dar vjere. Čudno je to da danas čitamo to da Isusa
najbliži mole za dar vjere, dok smo samo prije par tjedana mogli čuti kako
upravo Isus svjedoči da nije vidio u Izraelu veće vjere doli one u rimskog
satnika. To je čest slučaj u Isusovu životu. Već na prvim stranicama Novog
Zavjeta možemo pročitati kako je svojima došao, a njegovi Ga ne primiše, dok Mu
na poklon prvi dolaze pastiri i mudraci s Istoka.
Strancu
je Isus uvijek bliži. Nudi mu ono što nigdje drugo ne pronalazi. Donosi nam
spasonosnu istinu koju je potvrdio i svojom smrću na križu. Također, čini Isus
mnoge znakove kojima pokazuje da je On uistinu onaj za koga se predstavlja.
Uskrisuje mrtve, ozdravlja bolesne, hrani gladne, stišava mora i oluje. Sve to
kako bi povjerovali oni koji su imali priliku promijeniti vlastite živote na
temelju viđenoga. Nama danas takva prilika nije dana. Bar ne u istom obliku kao
tada. To ne znači da nismo pozvani vjerovati. Na kraju krajeva, ta ista vjera
nama je došla u naslijeđe od onih koji su za tu vjeru živjeli i umirali.
Vidimo, također, kako nam nije potrebna velika vjera kako bismo činili velike
stvari. Dovoljna je i ona najmanja. Dovoljna je samo iskra da se požar dogodi.
To ne znači da sada trebamo ići pred gore i vikati im da skoče u more. Ne
testiramo tako svoju vjeru.
Današnji
evanđeoski ulomak me podsjeća na riječi svetoga Franje kada je rekao: »Počnimo,
braćo, ispočetka jer do sada gotovo ništa ne učinismo!« Upravo kroz činjenje
djela za druge mi pokazujemo svoju vjeru. No, ne činiti to tako da očekujemo
bilo što kao uzvrat. Činiti dobro a ne nadati se uzvratu – u tome se krije
prava kršćanska ljubav. Tome smo imali priliku svjedočiti u nedavnoj povijesti.
Sveta Terezija iz Calcutte je bila živi primjer življenja ljubavi za drugoga.
Ne možemo reći da nije moguće ljubiti drugoga bez obzira na sve. Isus nam je
možda dalek primjer za nasljedovanje, ali zato imamo i druge svjedoke da je to
ipak moguće.
Život
jednog kršćanina u svojoj biti nije težak. Sastoji se od ljubavi za drugoga,
opsluživanja Božjih zapovjedi, činjenju dobra i izbjegavanju zla.
Pretpostavljam da svi sanjamo o takvom svijetu gdje će sve biti u savršenoj
harmoniji. Pitanje je samo što smo spremni učiniti da takav svijet dobijemo.
Ako nismo spremni promijeniti sebe a ne mijenjati drugoga, nemamo pravo ni
očekivati da ćemo se sutra probuditi u nekom utopijskom svijetu gdje će
odjednom svo zlo nestati. Možda nećemo uspjeti isprve i sigurno je da ćemo
naići na preprjeke, no to nas ne smije obeshrabriti da barem pokušamo. Kao što
kaže jedna izreka: Ako te Bog na kraju ne može naći kao pobjednika, potrudi se
da barem u tebi vidi borca!
