Ps 137, 1-6
Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.
Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo
spominjući se Siona;
o vrbe naokolo
harfe svoje bijasmo povješali.
I tada
porobljivači naši
zaiskaše od
nas da pjevamo,
mučitelji naši
da se veselimo:
Pjevajte nam
pjesmu sionsku!
Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo
u zemlji tuđinskoj!
Nek se osuši desnica moja,
Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!
Nek mi se
jezik za nepce prilijepi
ako spomen
tvoj smetnem ja ikada,
ako ne
stavim Jeruzalem
vrh svake
radosti svoje.
Čitajući psalam zapažamo govor o dva grada: o Babilonu i
Jeruzalemu. Babilon je simbol zarobljeništva. U njemu zarobljenici nemaju volje
nizašto. Oni su pjevači i svirači, ali sada su o vrbe povješali svoje harfe. Dakle,
nema pjesme ni veselja, samo plač i tuga. Jedina nada usmjerena im je na
Jeruzalem – grad koji simbolizira vječnost i mir jer je Božje prebivalište u
njemu. Ovdje možemo napraviti usporedbu s našim životima. Babilon bi opet bio
grad zarobljeništva. Grad u kojem sebi sami stavljamo okove čineći grijeh,
vodeći se ovozemaljskim užitcima. Ti užitci rezultiraju bezvoljnošću, mukom,
plačem za izgubljenim gradom. Stanje u kojem se ne čuje pjesma sionska, odnosno
pjesma vječnog grada, pjesma otkupljenih. Stoga, mučiteljev zahtjev: »Pjevajte
nam pjesmu sionsku!« rezultira još većom tugom za izgubljenim.
Obično kad čovjek izgubi nešto shvati koliko mu je ono
značilo. Tako i čovjek kad živi u stanju grijeha i kad dotakne dno, počinje
uviđati koliko je lijepo biti u Božjoj blizini. I iz tog iskustva sam donosi
odluku da će odsad iznad svake svoje radosti staviti Jeruzalem, što znači da će
prvo tražiti kraljevstvo Božje, a ostalo će mu se nadodati (usp. Mt 6, 33). I
to nije obična izjava koja se može promijeniti ovisno o raspoloženju. Kaže se
»nek se osuši desnica moja«, a bez desnice ne može svirati i »nek mi se jezik za nepce prilijepi« a tako
pak ne može pjevati. A sve što on želi jest ponovno pjevati pjesmu sionsku u
svom gradu Jeruzalemu.
Važno je na prvo mjesto staviti kraljevstvo Božje,
odnosno odnos s Bogom. Tko ima izgrađen odnos s Bogom, tko s njim živi i u
njega se uzda, taj će imati i ispravan odnos prema svemu ostalome. Staviti Boga
na prvo mjesto (»vrh svake radosti svoje«) ne znači ignorirati stvarnost i
sadašnjicu života te lutati po nestvarnim visinama. Staviti Boga na prvo mjesto
znači živjeti ovdje i sada. I u najneznatnijim trenutcima svoga života pozvani
smo biti kršćanima. A to opet znači dati Bogu prolaz u svijet. Da preko nas obnovi svijet, da stvara i upravlja
sve k sebi – najvećoj radosti.
