Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao
je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se
kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« I prolazeći uz
Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru;
bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima
ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i
njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca
Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim. (Mk 1,14-20)
U prošlotjednom Evanđelju slušali smo Ivanovo izvješće o susretu učenika s Isusom.
Ono nam, vjerujem, pomaže razumijevat Evanđelje koje sada stoji pred nama.
Naime, nakon što su susreli Učitelja i Mesiju i proveli vrijeme s njim učenici
vjerojatno nisu imali mira u svojim uobičajenim poslovima, stoga je razumljivo
da su na Isusov poziv odmah ostavili mreže i pošli za njim.
No, zašto su se uopće vraćali svojim poslovima jednom kad su
upoznali Isusa kao Krista? Možda u tome možemo vidjeti obrise Božje pedagogije.
Nakon što je u njima zapalio plamen čežnje za sobom, vraća ih kući da prebiru u
sebi ono što su vidjeli i da čekaju da se ispuni
vrijeme. Kada se ispunilo vrijeme i približilo kraljevstvo Božje Isus
poziva apostole i tada oni moraju reagirati u trenu.
Iako se možda na prvu tako ne čini, smatram da ono što možemo naučiti iz ovog
Evanđelja jest da ne smijemo biti brzopleti, nego moramo, prije nego nešto
odlučimo, usporiti i porazmisliti kada nešto činimo. Ako se nečim na prvu
oduševimo, to ne znači da odmah moramo za tim ići, pa makar i glavom kroz zid.
Koliko god nekad naša odluka bila ispravna ponekad moramo čekati da sazrije čas
u kojem ćemo je pretvoriti u djelo. Nekada se tako dogodi da smo nečim skroz
(potpuno) oduševljeni, a kada to podijelimo s nekim tko je na tom području
iskusan on nas dočeka hladno i kaže nam da porazmislimo da li je to za nas.
Nerijetko se to događa baš na području poziva.
Ipak, pogledamo li Evanđelje Treće nedjelje kroz godinu ne
obazirući se na prošlotjedno, onda nam u oči upada ta spremnost učenika da sve
ostave i pođu za Isusom. Ništa se manje ne očekuje od nas danas. Ne smije se
izgubiti ta oštrica Evanđelja, poziv nas uvijek na kraju dovede na rub ili –
ili, nema trećeg. Da se učenici nisu skočili na Isusov poziv, On je pored njih
mogao proći poput famozne babe s kolačima. Stoga je potrebno poći za Isusom,
bez obzira gdje se nalazili i što radili. Nema iznimke, ovo vrijedi za sve.
Na kraju, zanimljivo je to da Isus učenicima kaže da će biti
ribarima ljudi. Prvo, Isus ljude traži baš onakve kakvi jesu, ako si ribar
ostat ćeš ribar, ako si trubadur, trubadur ćeš i dalje biti, ako si filozof to
ćeš i ostati, samo će se promijeniti predznak, pa ćeš tako biti ribar ljudi,
Božji trubadur i istinski filozof, ljubitelj mudrosti. Drugo, ako si ribar to
ćeš i ostati, apostolstvo je samo milost kojom Bog djeluje preko tebe.
Budimo spremni jer nikad ne znamo kad će doći vrijeme za
pokret.
