U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa
preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga
gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva,
utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika.
Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I
odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti
razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više
branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili:
»Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!« (Mk 7, 31-37)
Ako uzmemo u ruke Markovo evanđelje i počnemo ga čitati
ispočetka, uočit ćemo kako Marko ništa ne govori o Isusovu rođenju, nego
»Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega« (1, 1) započinje govorom o
propovijedanju Ivana Krstitelja i o Isusovom krštenju, odlasku u pustinju te o
početku propovijedanja. I sve to opisuje minimalistički. No, odmah nakon toga
počinje govor o Isusovu poučavanju u koje Marko unosi mnoštvo čudesa koja je
Isus učinio. Kroz ta čuda pročuo se glas o Isusu »po svoj okolici galilejskoj.«
(1, 28) Ipak Isus ne ostaje samo u Galileji, nego ide i dalje u okolna
područja. Tako i u evanđelju ove nedjelje zapažamo kako Isus dolazi »u krajeve
dekapolske.« (7, 31) Ti krajevi su označavali mjesta u kojima nisu živjeli
Židovi i samim time Židovima nisu baš bila draga. U tom kraju su već bili čuli
za Isusa koji ozdravlja bolesne i istjeruje zloduhe iz opsjednutih. U petom
poglavlju čitamo kako je Isus istjerao zloduha iz čovjeka koji je obitavao po
grobnicama u gerazenskom kraju. Isusa su protjerali iz toga kraja zbog krda
svinja koje se podavilo u moru nakon što je zloduh unišao u njih, ali je čovjek
koji je bio oslobođen zloduha počeo »razglašavati po Dekapolu što mu učini
Isus. I svi su se divili.« (5, 20) Očito je da je njegovo razglašavanje o čudu
koje mu je Isus učinio urodilo znatiželjom drugih ljudi toga kraja. Stoga oni
dovode pred Isusa još jednoga kojemu treba ozdravljenje. Uvjereni su, po
prethodnom primjeru, kako Isus može ozdraviti od bilo koje bolesti.
Zanimljivo je ovdje uvidjeti kako je upravo zajednica ta koja
brine za svoje članove. Zajednica ga dovodi k Isusu i zajednica moli Isusa ozdravljenje
za njega. Ali Isus ga uzima nasamo, udaljava ga od zajednice i ozdravlja ga.
Zajednica je već ispunila svoju zadaću. Ona je dovela bolesnika k Isusu. Bio je
gluh i mucao je. Možda nije ni mogao čuti ništa o Isusu. Možda mu nisu mogli
nikako priopćiti tu vijesti pa da bi i on sam potražio ozdravljenje. No, to
zajednici ne smeta. Ona skrbi za njega i dovodi ga onome koji mu može podariti
ozdravljenje. I mi smo često kao ovaj gluhi mucavac. Nekada smo, iako živimo u
svojim kršćanskim zajednicama, gluhi na Božje riječi. Nekada na euharistiji
slušamo Božju riječ, Krista koji nam govori, ali ne čujemo ga. Njegova riječ je
za nas mrtva. Ne dopire do našega srca. I zato je od velike važnosti biti
članom Crkve – zajednice. Uvijek će, bez obzira na vrijeme i okolnosti, u našim
zajednicama biti onih koji će slušati i čuti Božju riječ, koji će prepoznati
što Bog poručuje Crkvi. I ti će nas ljudi voditi k Isusu, Riječi koja ozdravlja
i nudi novi život. No, ozdravljenje svatko prima za sebe. Bog ozdravlja pojedinačno.
Zajednica te može dovesti k Isusu, ali ti moraš Bogu dati svoj pristanak.
Čitamo kako ga Isus »uzme nasamo od mnoštva.« (7, 33) Mogao je taj čovjek
oduprijeti se Isusu i ne ići nasamo s njim. Ali on mu vjeruje i otvara se
mogućnosti ozdravljenja. On dopušta da ga Isus ozdravi onako kako Isus hoće, a
ne onako kako bi možda on želio ili zajednica koja je htjela da Isus na njega
samo stavi ruku i ozdravi ga.
Bog je taj koji bira sredstvo ozdravljenja. Mi smo pozvani
vjerovati mu i prihvatiti sve što od njega dolazi. Nekada će to biti nama
nelogične stvari. Nekada bismo željeli da se neke stvari rješavaju na drugačiji
način. I tu se upravo kuša naša vjera i povjerenje u Gospodina. U takvim
situacijama od životne važnosti traži se opredjeljenje za Boga. I u tom
potpunom predanju Bogu događa se čudo ozdravljenja. Događa se odrješenje spona
našega jezika. I tek tada možemo proslavljati Gospodina i razglašavati njegovu
hvalu drugima s uspjehom. Tek kada se potpuno podložimo Gospodinu. Sve dok se
to ne ispuni bit ćemo kao ovaj gluhi mucavac: nesposobni čuti riječ i nespremni
govoriti. Bit ćemo bolesni unutar zajednice. Slušat ćemo, a ne ćemo čuti.
Govorit ćemo, a ne će nas razumjeti. Tada ćemo biti u službi sebe samih i
naviještat ćemo sami sebe.
Molimo Gospodina da nam otvori uši kako bismo čuli njegovu
riječ; da tu riječ pohranimo u svoja srca i da ju u poniznosti živimo s
drugima. Molimo za svoje zajednice da rastu u ljubavi, sabrani u različitosti
oko jednog Boga. Vodimo jedni druge u poniznosti Gospodinu. On će od nas
mucavaca učiniti žarke pronositelje svoje riječi.
