1.    
AKTUALNA PROBLEMATIKA – CRKVA U HRVATA

            Posljednje
se poglavlje bavi aktualnom problematikom, spominjanom i u uvodu, odnosa katoliciteta
i nacionaliteta u Crkve u Hrvata. Prije svega, potrebno je naglasiti da se
kovanica Crkva u Hrvata ne koristi samo u kontekstu prisutnosti Katoličke Crkve
na području Hrvatske nego i na području Bosne i Hercegovine naseljeno Hrvatima.
Dapače, ovo potonje ima osobitu težinu, jer se u Bosni i Hercegovini na poseban
način vidi veza između vjere, tj. konfesije i nacionaliteta.

1.1   
Crtica o
povijesnoj odrednici Crkve u Hrvata

       Ovdje
ponovno nemamo prostora za detaljno proučavanje vezanosti Crkve i hrvatstva. Međutim,
potrebno je barem spomenuti tu povijesnu datost, koja nam je, uglavnom,
više-manje donekle poznata. Ovaj rad može samo uputiti na određenu literaturu
za bolje razumijevanje problematike: (Franjo, ŠANJEK: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru – Pregled religiozne povijest Hrvata (7.-20.
st.), Zagreb, 1996., August FRANZEN, Pregled
povijesti Crkve, Zagreb, 2004.). Ono što je jasno jest povezanost Crkve i
hrvatstva od samih početaka. Ta veza se razvijala kako je povijest protjecala.
Povezanost Crkve i politike ne treba uvijek strogo ocjenjivati, ipak je to bila
slika odnosa u gotovo cijelom svijetu. Vezanost Crkve i države je povijesna
paradigma od Konstantina Velikog. Također vezanost Crkve uz kulturni, socijalni
pa i ekonomski napredak je neupitna. To sve, ponekad i u većoj mjeri, vrijedi i
za Hrvatsku, tj. područja gdje su obitavali i obitavaju pripadnici hrvatskoga
naroda.

       Potrebno je spomenuti važnost Katoličke
Crkve u tek nedavno minulom komunističkom sistemu na ovim prostorima. Neke veze
nacionalnog i vjerskog iz tog vremena su još uvijek snažno prisutne u našem
društvu.

1.2   
Pozitivni doprinosi sekularizacije

       Ovdje
se postavlja pitanje s obzirom na današnje vrijeme. Vrijeme je to
postrevolucionarnog misaonog prevrata, vrijeme koje svoje vrijednosti crpi od
pozitivnih doprinosa Francuske revolucije i prosvjetiteljstva. Naravno,
današnje promišljanje o odnosu nacionaliteta prema katolicitetu ponajviše
promatramo u kontekstu Drugog vatikanskog koncila. Potrebno je naglasiti da je
proces sekularizacije u sebi pozitivan, njegovo negativno zaoštrenje nazivamo
sekularizmom. Nerazumijevanje ovih razlika dovodi do negativnog stava prema
sekularizaciji. Uzmimo za primjer izraz „prljava
sekularizacija“.[1]
Tako naime urednik jedne bogoslovske internetske stranice uvodi u tekst svog
odgojitelja.

       Dakle, u kontekstu teme rada, potrebno je
naglasiti da je nedostatak sekularizacijskog procesa jedan od problema Crkve u
Hrvata. Naime, taj problem nije izražen na formalnoj razini pravnog uređenja
države, ali u praksi se pokazuju nedostatci zbog upornog povezivanja
nacionalnog s vjerskim. Stoga je i moguće nastajanje fraza poput one Bog i Hrvati. Istina, i ta fraza, taj
izraz, ima svoju povijest. Ipak ona u sebi nije slika pravoga odnosa prema
katoličanstvu. Ovakvo povezivanje tih dvaju pojmova šteti isticanju pozitivnih
vrijednosti i jednog i drugog. Katolicitet kao takav ne trpi ograničavanje na
jednu određenu naciju, a ni nacionalitet se ne može vezati uz samo jednu
određenu religijsku zajednicu.

1.3   
Hrvati kao Izabrani narod?

       Zapitajmo
se na kraju još jednom, jesu li su Hrvati Božji miljenici? Izabrani Božji
narod? Odgovor mora glasiti jednoznačno – ne. Izvrsno problematiku proniče
njemački bibličar Rudolf Bultmann u svojoj knjizi „Isus“: „Dajte caru što je
carevo, a Bogu Božje, tj. pitanje o Bogu ne valja miješati s političkim željama
(Mk 12, 13-17)“.[2]
On doduše kao protestant smatra da Isus u svome naučavanju nema ideju
univerzalizma, ali također smatra da ni pripadnost židovskom narodu nije
prirodna datost za pripadnost Kraljevstvu Božjem.[3] Uzevši sve rečeno u obzir,
osobito ono rečeno u prethodnom poglavlju, možemo bez sustezanja, ustvrditi da
ni pripadnost hrvatskom nacionalnom korpusu nije predispozicija za Kraljevstvo
Božje.

       Potrebno je pozitivno vrednovati
vrijednosti i nacionaliteta i katoliciteta te povijesno odrediti korelaciju tih
dvaju pojmova. Ipak, neizbježno je i razdvajanje tih dvaju pojmova radi njihova
slobodnog razvitka i ostvarenja.

1.4   
Upoznavanje biti katoliciteta kao put pravilnog odnosa prema
nacionalitetu

       Ono
što prije svega stoji kao zahtjev cijeloga rada jest potreba boljeg upoznavanja
samoga katoliciteta, da bi se tako razvio zdrav odnos naspram nacionaliteta.
Neizbježno je ovdje spomenuti da je razina poznavanja bitnih osobina
katoliciteta među većinom vjernika na poražavajućoj razini. Kad bi se šira
vjernička javnost mogla bolje upoznati s temeljnim sadržajima vjere, problem
šovinističke zlouporabe religije bio bi uklonjen. Povijesni kontekst treba
priznati, ali potrebno je i nadići ograničenja koja on sa sobom nosi. Neophodno
je poznavanje dimenzija katolicizma da bismo razmatrali odnos s nacionalnim.

       Katolicitet je kategorija koja
mnogostruko nadilazi nacionalitet i kao takav nije podložan partikularnim
svojatanjima. Poznajući kategorijalni kontekst, katolici bilo koje nacionalne
pripadnosti moraju biti element otvorenosti, a time i sjedinjenja u svijetu. Biti
katolik, gdje god se nalazio, znači biti onaj kojemu je svaki pojedinac važan,
jer svatko, bez obzira na partikularitete, ima svoje mjesto u širokoj ljudskoj
obitelji. Katolicitet može i treba biti ključ rješavanja konfliktnih odnosa, a
nikako element razdvajanja.

       Vraćajući se na hrvatski kontekst, to
znači da je prije svega bolje reći katolik Hrvat, nego Hrvat katolik. Biti
katolik nešto je sveobuhvatno, a hrvatstvo je ipak ograničeno. Stoga, još
jednom naglašavamo da je potrebno pročistiti i razviti odnos katoliciteta
naspram nacionaliteta.

ZAKLJUČAK

          Ovaj rad je pokušaj
doprinosa raspravi o odnosu katoliciteta i nacionaliteta. On svoju konkretnu
problematiku pronalazi u hrvatskom društvu. Rad polazi od traženja jezičnog i
terminološkog određivanja granica dvaju osnovnih pojmova. Bavi se produbljivanjem
pojma katoliciteta, i to s fundamentalno-dogmatskog aspekta. Zadnje poglavlje,
uzimajući u obzir prethodna dva, pokušava progovoriti o samom odnosu
katoliciteta i nacionaliteta.

          Rad nije, niti može biti,
revolucionaran prevrat u promatranju uzete problematike. Ipak, problematici
pokušava pristupiti na pomalo netipičan način. Upravo činjenica da je poseban
naglasak stavljen na teološko razmatranje katoliciteta, a ne na bilo kakav
oblik političkog pogleda, otvara prostor za daljnji razvitak problematike.

          Također, ovdje nije bilo moguće šire
pristupiti temi pravilna imenovanja odnosa katoliciteta i nacionaliteta. Možemo
samo reći da dosadašnja jezična rješenja ne pružaju adekvatan naziv za taj
odnos. Izraz Crkva u Hrvata je
također manjkav, jer Katolička Crkva bi na području Hrvatske trebala biti tu za
sve. O kovanici Bog i Hrvati nije
potrebno previše govoriti. Ona se, i konotacije koje nosi, potpuno kosi s
kompletnim sadržajem drugog poglavlja. Traženje novog nazivlja ostavljamo kao
prostor za daljnje produbljivanje teme.

LITERATURA

x

x