1.    
DIMENZIJE KATOLICIZMA[1]

Ovo poglavlje,
kao što mu samo ime kaže, želi produbiti temu katolicizma. Temi pristupa, kao
što je u uvodu navedeno, ponajprije s dogmatsko-fundamentalnog aspekta. U sebi sadrži tri
podnaslova koji tematici pristupaju iz određenih vidova. Kao što i naslov
poglavlja upućuje, pojmu katolicizma se ovdje pristupa u jednom širem
kontekstu, koji se ne veže nužno, tj. barem ne strogo, na pojam Katoličke
Crkve.

1.1    Opće teološke odrednice katoliciteta

      „Temelj je i identitet katoliciteta u
Isusu Kristu.“[2]
Baš taj temelj u sebi nosi zahtjev za konkretnošću.[3] Katolicizam, u teološkom
smislu, nije isto što i univerzalnost. Naime, izrazom katolički u teološkom kontekstu se misli na jednoga koji u sebi, u
istinsku cjelinu, okuplja razne dijelove.[4] On ih okuplja i
ujedinjuje, ali tako da svaki od njih ostaje ono što jest u samome sebi.
Prisjetimo se samo pavlovske slike mističnoga Tijela Crkve (1 Kor 12,27 i dr.).
Ta razlika oslobađa prostor za postojanje zajednice koja nije ograničena
geografijom ni brojkama.[5] Takav katolicitet, i s
njim katolička (ovdje je katolička pridjev a ne dio naziva) Crkva, ima za cilj
u sebi sjediniti sve ljude. Crkva bi u takvu poretku stvari bila majka svih
ljudi, koja ih želi sve okupiti u svome krilu.[6]

      Ove nam postavke dopuštaju da
katolicitet i Crkvu promatramo kao element sjedinjenja svih naroda. Iako ne
daju svi teolozi prednost univerzalnoj Crkvi naspram mjesnih, ipak je i u tom
slučaju neupitno da su mjesne Crkve temelj jedinstva ljudskoga roda u
različitosti. Hans Küng ide još dalje kada tvrdi da pravi katolicitet na
pripada isključivo Katoličkoj Crkvi, nego ga promatra kao ključ ekumenizma.[7] Dakle, katolicitet kao
izvor jedinstva svih naroda ne može, i ne smije, biti sredstvo distinkcije jednoga
naroda od drugih (njemu susjednih) niti on može biti u službi samo jednoga
naroda na određenom području. Tu je važno, gore spomenuto, pretendiranje Katoličke
Crkve da u sebi okuplja i ujedinjuje različito. Takvim se pretendiranjem Crkva
sa svojim katolicizmom postavlja kao kategorija koja nadilazi nacionalitet
pojedinog naroda i time biva za pripadnike tog nacionalnog korpusa kategorija
od prvotnog značaja.

1.2    Crkva kao narod Božji

Drugi
vatikanski koncil je za označavanje Crkve uzeo pojam Božji narod.[8] Važnost tog koraka je
moguće razumjeti samo u kontekstu pretkoncilskih težnji da se kao osnova uzme
pavlovski pojam Tijela Kristova. I
jedna i druga slika imaju svoju važnost i povijesnu težinu. Međutim, slika
naroda je do posljednjeg koncila bila dobrano gurnuta u pozadinu.[9]

      Nama je za razumijevanje teme
rada iznimno važan izraz Božji narod. Nije potrebno nadugo i naširoko iznositi
činjenicu da se izraz Božji narod
prvotno odnosio na Židove. Oni su u Starom zavjetu izabrani Božji narod koji on
izvodi iz Egipta i prati i vodi na putu kroz pustinju. Oni to nikada ne
prestaju biti a oblici Božjeg izabranja srastaju s poviješću tog naroda. Tako
je Bog onaj koji odabire suce, u doba kraljeva Bog je onaj od kojega dolazi
kraljevsko pomazanje, a u proročkim navještajima Bog je onaj koji proroke
šalje.

      Kardinal Walter Kasper ističe
da Crkva ne postaje novi Božji narod,
nego se nakalemljuje na Izraelovo deblo
i tako postaje sudionikom spasenja. Stoga je crkva narod Božji po zajedništvu
Židova i kršćana, kršćana koji su potekli od svih naroda, kultura i rasa.[10] No, Crkva pred sobom ima
naglašen zahtjev da bude mesijanski Božji narod, tj. narod po kojem će se
spasiti mnogi narodi svijeta. Ona tako postaje oruđe otkupljenja svijeta i na
taj način odgovara na poziv da bude svjetlo svijeta i sol zemlje (Mt 5, 13-14).
Dakle, Crkva ima univerzalno (katoličko) poslanje.[11]

      Također, kardinal Kasper u
gore navedenim pretpostavkama vidi Crkvu kao ključ miroljubiva svijeta. Ta se
miroljubivost ostvaruje kroz istinski katolicitet koji stoji na putu
politiziranju pojma Narod Božji. U
kontekstu politiziranja on navodi primjere ideologija koje su određene narode i
carstva pojednostavljeno poistovjećivali s Narodom Božjim. Spomenimo samo
nacističku ideologiju o njemačkom narodu kao izabranom narodu.[12]

      Osim toga, prema Kasperu
podudarnost Crkve i određenog društva znak je da neki model društva pripada
prošlosti. To naglašava jer često takva poistovjećivanja vode u zatvaranje
dotičnog društva i konačno do sektaškog ponašanja, koje je naravno u
suprotnosti s katoličkim, tj. s biti katolicizma.[13]

1.3   
Crkva, klica
jedinstva[14]

       Autor u
podnaslovu navedenog imena članka povezuje ulogu Crkve u čovječanstvu s
globalizacijom u svijetu.[15] To nam se odmah nameće
kao zanimljiva aktualizacija o kojoj vrijedi promišljati.

       Istina
jest da se čovječanstvo u današnjem svijetu na neki način ujedinjuje pomoću
znanstveno-tehničkog napretka. To čini mogućim da se ogromne geografske
razdaljine prijeđu u malom vremenskog razdoblju.[16] Jednostavno rečeno svijet
nikad nije bio tako malen. Također, znanstveno-tehnička dostignuća na području
komunikacije čine mogućim stalan kontakt ljudi s različitih kontinenata. Uz
asistenciju moderne tehnike čovjek čovjeka može vidjeti u realnom vremenu,
makar on bio na drugom kraju svijeta. Repole dobro zapaža da su razine odnosa
preko tih komunikacijskih medija vrlo upitne.[17] Stoga i jedinstvo
utemeljeno na virtualnim odnosima postaje upitno.

       Upravo
tu nastaje prostor u kojem kršćanstvo može nastupiti i osmisliti približavanje
koje je plod globalizacije. Kršćanstvo je to kadro omogućiti zahvaljujući i
svome, nadkonfesionalnom, katolicitetu, a Crkva koja se zove katolička u tome
bi trebala prednjačiti. Kroz tu perspektivu promatrana problematika
katoliciteta i nacionaliteta ponovno nam se pokazuje aktualnom. Ponovno imamo
katolicitet kao element sjedinjenja, dok nacionalitet nema toliku širinu.
Nacionalitet, doduše, ima određenu mogućnost dijelove cjeline učiniti
koherentnijima. Ipak, tek katolicitet ima taj potencijal sjediniti čitavu „oikumene
nastanjenu Zemlju.[18] Naravno, to jedinstvo bi
bilo ono aktivno, u smislu koji okuplja, a
ne pasivno, neorganski i statično.[19]