Papa
Franjo, u svojoj buli Misericordiae
vultus – Lice milosrđa od 11. travnja 2015. Najavio je izvanredni jubilej –
Godinu milosrđa, koja je u cijeloj Crkvi
započela na svetkovinu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije i traje do
svetkovine Krista Kralja 2016. Papa uviđa koliko je tema milosrđa potrebna
Crkvi i cijelome svijetu te želi progovoriti o ovoj temi ponovno je stavljajući
u središte zanimanja i navještaja Crkve.
Misericordiae
vultus
Svoju
bulu o proglašenju izvanrednog jubileja milosrđa Misericordiae vultus – Lice milosrđa papa započinje konstatacijom
kako je »Isus Krist lice
Očevog milosrđa«, u njemu milosrđe doseže svoj vrhunac.
Milosrđe, to »otajstvo
radosti, spokoja i mira« tajna je Presvetoga Trojstva te
spaja Boga i čovjeka koji je ljubljen. Ovu Godinu milosrđa papa je otvorio na
svetkovinu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije. Simbolika ove svetkovine
upućuje na dvije stvarnosti. Najprije, papa želi skrenuti pozornost na sami
sadržaj svetkovine u kojem se ogleda da Bog na »puninu
grijeha odgovara puninom milosrđa«. Zatim se papa radosno
i sa zahvalnošću sjeća Drugog vatikanskog koncila koji je navještaj Crkve
uzbiljio vremenu, a zatvoren je na ovu svetkovinu prije 50 godina. Završetak
Godine milosrđa povezan je sa svetkovinom Krista Kralja čime papa želi
naglasiti predanje Crkve Kristovom Gospodstvu.
»Milosrđe je znak svemoći, a na
slabosti« – jedan je od snažnijih papinih naglasaka. Dokazuje
to povijest spasenja i povijest Izabranog naroda u onom kliktanju »Vječna je ljubav njegova!«
Cijeli Stari Zavjet put je Naroda s Milosrdnim Bogom. U Novom Zavjetu Isus
euharistiju smješta u taj kontekst milosrđa, piše papa Franjo, jer se
euharistija ustanovljuje u kontekstu slavlja Pashe, kada se Židovi sjećaju Božjeg djela kojim je narod izbavio iz egipatskog sužanjstva. Bog je ljubav koja je
postala vidljiva u Milosrdnom Isusu. Tako je milosrđe temelj svakog crkvenog
djelovanja; najprije Božjeg prema nama, a zatim našeg prema drugima. Papa se spominje enciklike Dives in misericordia sv. Ivana Pavla
II., koja je svjedočanstvo milosrđa suvremenome svijetu, a milosrđe je tema i
sadržaj toliko spominjane nove evangelizacije.
Papa
piše da je uvjet kršćanskog milosrđa to što je kršćanin osjetio i doživio Božje
milosrđe i to milosrđe želi dijeliti dalje. Zato papa daje i neke smjernice.
Prvo i osnovno je »slušati
riječ« i
s time povezano – »otkriti
tišinu« u kojoj Riječ progovara. Papa poziva na hodočašće,
ali osobito na jednu novu vrstu hodočašća, kojemu je sadržaj ljubiti i »suzdržati se od suđenja«. Papa
ponovno poziva Crkvu na izlazak iz nje same, na odlazak na rubove na kojima će navijestiti milosrđe duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Potrebno je
vratiti slobodu siromasima i svima onima zarobljenima različitim pošastima
modernog svijeta. Osobit naglasak je na korizmu 2016. – kao povlašteno vrijeme
milosrđa. Papa u središte ove godine stavlja dva sakramenta – već spomenutu
euharistiju i sv. ispovijed. Najavljuje da će poslati »misionare milosrđa«, a
sve ispovjednike poziva da budu blagi i milosrdni, svjesni da su ponajprije i
sami pokajnici, a tek onda ispovjednici. Glasno odzvanja papin poziv svima koji
su robovi različitih vrsta kriminala, osobito korupcije. Zato papa povezuje
milosrđe i pravdu, kao »dvije
dimenzije iste stvarnosti«, naglašavajući kako jedno bez
drugog ne ide. Podsjeća na citat
proroka Hošee, koji je i Gospodin rabio: »Milosrđe
mi je milo, a ne žrtva« (Hoš 6, 6). Papa
piše da je život u milosrđu život u zajedništvu svetih – communio sanctorum. Milosrđe je ono što nas povezuje i s drugim
religijama, osobito sa židovstvom, ali i sa islamom. Na kraju, papa zaziva
pomoć »Majke Milosrđa«, svetaca
i blaženika, osobito sv. Faustine Kowalske. Papa zaključuje ponovnim pozivom
Crkvi da bude svjedokom milosrđa, koje je najsjajniji odraz Kristova Lica.
Biblijski obzori govora o milosrđu
Stari Zavjet
predstavlja govor je o Bogu Stvoritelju, koji čovjeka poziva na Savez i
vjernost tome Savezu. Bog stvara riječju, a njegova riječ osobito svečana biva
u stvaranju čovjeka. Čovjek je tako vrhunac stvaranja, onaj u koga je Bog
udahnuo svoj život (usp. Post 2,7). Iako je stvoren od iste materije kao i
životinje, po toj oživljenosti Božjim dahom čovjek ima osobito dostojanstvo. Ta
čovjekova posebnost očituje se i u činjenici da čovjek daje ime svemu
stvorenome, a davanje imena znak je vlasti koju čovjek prima od Gospodina (usp.
Post 2,19). Čovjek je stvoren kao jedan. Tek kada Bog uviđa ljudsku
usamljenost, on odjeljuje spolove. Tada nastaju muškarac i žena, jednaki u
dostojanstvu, pravima i obvezama; jednaki i u kazni nakon pada u zlo zmijinom
prijevarom. Kazna se očituje u stvarnosti da je zemlja prokleta te da na kraju
dolazi smrt (usp. Post 3,19). Ipak, Bog čovjeka ne ostavlja pod vlašću zla,
nego navješćuje dolazak spasenja, dolazak ploda Evina, koji zmiji satrti glavu.
Vidimo ovdje, već na prvim stranicama Biblije, govor o Božjem milosrđu koje je
veće od ljudskog prijestupa.
Taj govor o Božjem milosrđu jasan je
i iz nastavka Svetoga Pisma. Spomenimo samo neke dijelove. Bog poziva
pravednika Nou da napusti svijet koji je grješan. Simbol je to Božje brige za
čovjeka. Zatim imamo poziv Abrahamu, poziv na izabranje i poziv Božjih
obećanja. Osobit poziv je poziv Izabranog naroda, kada Bog ulazi u povijest
Izraela i preko Mojsija s njim sklapa Savez. Tome Savezu Bog ostaje vjeran i
kada je narod nevjeran. U vremenima nevjernosti Bog poziva na obraćenje preko
karizmatskih vođa i osobito preko proroka. Vjernost Savezu očituje se u životu
po Zakonu. A Zakon je zakon ljubavi, najprije prema Bogu, a zatim prema
bližnjemu. Proroci 8. stoljeća pr. Kr. osjetljivi su, između ostalog, osobito
na socijalnu dimenziju života. Narod koji je doživio Božje milosrđe mora
živjeti stvarnost milosrđa.
Milosrđe
je upućeno prema svima jer je Jahve, kako to vidimo kod proroka Miheja (usp. Mih
1,2) Bog i vladar svih naroda. Mihej tako donosi tri stvari koje čovjek treba
činiti (usp. Mih 6,8): Činiti pravdu, Ljubiti milosrđe i hoditi s Bogom u
budućnost. Prorok Izaija najavljuje Mesiju, Emanuela koji će vladati novim
svijetom mira, čije su oznake: praštanje, dobrota koja nije utemeljena na
računu te ljubav prema bliženju i neprijatelju (usp. Iz 7-12).
Novi
Zavjet mijenja cijelu paradigmu govora o milosrđu. Naime, iako je milosrdni
Bog pratio hod Izabranog naroda u Starom Zavjetu, Narod nije uvijek bio vjeran
Bogu te se odavao najprije štovanju bogova okolnih naroda, a kasnije krivom
štovanju Jahve. Žrtve i prinosi, molitve i zahvalnice pretvorili su se u čisti
formalizam. U jedno takvo okruženje dolazi Isus i uspostavlja Novi Savez u
svojoj krvi, Savez kojemu je glavno obilježje ljubav. Pavao to naziva Zakon Kristov. Krist sada ponovno, kao
proroci nekada, povezuje život po Zakonu i život u vjeri. Moral i vjera sada su
neraskidivo povezani u zapovijedi ljubavi: »Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga! Kao što sam
ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan
drugoga« (Iv 13,34). A ljubav je kao takva uvijek povezana s
istinom, jer istina oslobađa (usp. Iv 8,32). Povratak je to na ono vrijeme
prije pada, kada je čovjek živio u slobodi, u ispravnome odnosu prema Stvoritelju.
Sam papa govori o nekim slikama iz
Novog Zavjeta u kojima progovara Božje milosrđe. Neke od tih slika su:
Milosrdni Isusov pogled koji je obratio Mateja (usp. Mt 9,9), govor o
opraštanju 70 puta 7 (usp. Lk 17, 3-4), Prispodoba o nemilosrdnom dužniku (usp.
Mt 18, 23-35) te osobito Ivanova definicija Boga – Bog je ljubav (usp.1 Iv
4,8). U svemu ovome očituje se dar
milosrđa kao temeljni Božji stav i srž Isusovog moralnog nauka. Prema teologu
Carlu Rocchetti Božje milosrđe bilo je motiv Božjeg poziva na izabranje i izvor
Božjeg darivanja u Kristu te će biti i kriterij Božjeg suda na koncu.
nastavit će se…
