Primjer sam vam dao da i vi činite
kao što ja vama učinih. (Iv 13,15)
Ova
rečenica nam otkriva jednu važnu poruku Velikog četvrtka. Isusove riječi i
geste nisu prazne i bez značenja. Sve što Gospodin čini od nas zahtijeva
odgovor. Osobito se taj zahtjev vidi u sceni pranja nogu. Pisac Četvrtog
evanđelja ovom epizodom pojašnjava ulogu kršćana u odnosu jednih na druge i na
svijet. Uloga pranja nogu, u domaćinstvu iz Isusovog vremena, vezana je uz
roba. Ukoliko bi gost bio osobito važan, domaćin bi se opasao i oprao mu noge
kako bi mu iskazao čast. I jedno i drugo nam otkriva ulogu kršćanina u odnosu
na druge. Kršćanin je rob drugih ljudi. Uloga vjernika je služenje. Služenje
koje ne traži plaće, ropsko služenje. S druge strane, onaj koji nasljeduje
Krista svakom želi iskazati pažnju kao posebnom gostu. Što to znači za nas danas?
Trebamo li
i mi prati noge ljudima oko sebe? Ne, onda bismo se grubo zadržali na razini
simboličke geste. Nije danas običaj prati noge. Danas smo pozvani na osobit
način služiti svima onima koji nas okružuju. Pozvani smo tako činiti jedni drugima. Muž je pozvan služiti
svojoj ženi. Ona ne treba biti u poziciji njegovog roba, njegove spremačice i
odgojiteljice djece dok on luta po kavanama. On je, kao Kristov, pozvan u svemu
pomagati svoju ženu. Žena, kršćanka dužna je svome mužu slobodno pomoći da nosi
teret obitelji. Ona mu treba biti oslonac i snaga. Ovdje ne želim govoriti o
rodnim ulogama, kršćanima one bivaju sporedne (usp. Gal 3,28), jedino mjerilo
je ljubav.
Ovo su samo
neki svakodnevni primjeri. Njima želimo pokazati što znači zahtjev pranja nogu danas.
On je nužno konkretan i usidren u stvarnosti. Kršćanstvo se od svojih početaka
nalazilo u opasnosti gubljenja veze sa stvarnošću. Međutim, Crkva se od svojih
početaka snažno protivila dualizmima i spiritualizmima koji su kršćanstvu
oduzimali konkretnost ukorijenjenu u stvarnosti, u svijetu. Naša vjera jest
utemeljena na obećanju Novog svijeta, ali on ne dolazi bez suradnje onih koji
vjeruju. Crkva odbacuje gnosticizam koji odbacuje tijelo. Vjera nije tek pitanje
spoznaje koja se ne tiče djelovanja. Ona nije umska akrobacija, ona je životno
opredjeljenje koje se interesira za cijelog čovjeka, duh i tijelo. Krist se
utjelovio da spasi čovjeka, ne samo dušu ili samo tijelo. Iako je u povijesti
Crkve bilo hvalevrijednih mistika koji su u molitvi došli do sjedinjenja s
Bogom, ni oni nisu uspjeli potpuno pobjeći od svijeta. Tisućljećima, sve do
danas, kršćanstvu je prijetila opasnost od spiritualizacije koja zanemaruje
svijet oko sebe i umišljeno govori „ja i moj Bog“. Takav pristup se može činiti
ispravnim, ali on promašuje bit navještaja. Krist je uzeo tijelo da bi dotakao
čovjeka u njegovoj čovječnosti. On nije ostao u sigurnosti nebesa, On se ispraznio od božanstva i približio se čovjeku. Zar bi
oni koji ga nasljeduju trebali obrnuti taj put i pobjeći od svojih bližnjih?
Krist je postao brat, a njegovi da budu stranci? Oni nisu od ovog svijeta, ali
su tu za druge poput Učitelja.
Vratimo se
Četvrtku. Koji je smisao euharistije? Ona nas čini jednim s Bogom po njegovom Sinu
u Duhu. Znači li to da nam je najbolje poslije pričesti ostati u Crkvi i
uživati u slasti tog sjedinjenja? Slijedimo li logiku gore napisanog, to bi
bilo ne samo upitno, nego i promašeno. Euharistija nas uistinu čini jednim s
Bogom, ali nas čini i jednim Tijelom s Crkvom. Ona izgrađuje zajednicu, liječi
narušene međusobne odnose i stvara jedinstvo. Trebamo li onda ostati u Crkvi sa
zajednicom i uživati u druženju s jednakima? Zar je Isus došao samo radi
Izabranog naroda? Nije. Njegova se krv prolijeva za mnoge (usp. Mk 14,24). Ne za vas, nego za mnoge. Preneseno i doslovno, i krv kršćana se treba prolijevati
za druge. Kao što se Isus razdjeljuje u kruhu, kršćani se trebaju razdavati za
druge. Za one koji ih okružuju. Oni su poslani navijestiti evanđelje po svem
svijetu (usp. Mt 28,19-20). Radosnu vijest! Vijest o zajedništvu ljudi s Bogom
koje je spasenje. To se zajedništvo ima očitovati u ovom svijetu. Spasenje
uključuje spasenje tijela. Stoga Kristovi nasljedovatelji služe bližnjima.
Osobitu pažnju posvećuju svim onima koji su potrebiti. Oni hrane gladne, poje
žedne, oslobađaju nepravedno zasužnjene. Euharistija se mora živjeti izvan
Crkve. Ona izvan Crkve postaje djelotvorna u konkretnim djelima ljubavi.
Vratimo se
Kristovom primjeru. Primjer nam je dao, da i mi tako činimo. Ovi dani nas na
poseban način pozivaju da živimo svoj kršćanski poziv. Svaki od dana Trodnevlja
promatramo u svjetlu Uskrsa i iz njega crpimo snagu. Pozvani smo ga živjeti u:
obitelji, na poslu, na kavi, igralištu i gdje god se nalazili. Kao što je Krist
prisutan u svakom komadiću kruha koji primamo, budimo i mi Kristova prisutnost
u svijetu u kojem živimo. Svjesni svojih ograničenja koja će svoje ispunjenje
pronaći u eshatološkoj Nadi koja je Isus Krist Gospodin naš i brat.
