Ps 128,1-5
Blago svima koji se boje Gospodina!
Blago svakome koji se boji Gospodina,
koji njegovim hodi stazama!
Plod ruku svojih ti ćeš uživati,
blago tebi, dobro će ti biti.
Žena će ti biti kao plodna loza
u odajama tvoje kuće;
sinovi tvoji ko mladice masline
oko stola tvojega.
Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek
koji se boji Gospodina!
Blagoslovio te Gospodin sa Siona,
uživao sreću Jeruzalema
sve dane života svojega!
Tekst ovog psalma može se
staviti u usporedbu s tekstom Knjige postanka koji govori o stvaranju. Naime,
nakon počinjenog grijeha Bog se obraća praroditeljima i saopćuje im posljedice
njihova djela: Zemlja neka je zbog tebe
prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! (Post 3, 17) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti…
(Post 3, 19) Iz ovih se rečenica iščitava uvjerenje da je prije tog prijestupa
čovjekov život bio uvelike lakši, oslobođen mučnih poslova. No, sigurno nije
bio oslobođen svakog rada. To nam svjedoče prethodni reci u kojima se opisuje
čovjekov život. Dakle, čovjek je uvijek svojim rukama radio, a nakon prijestupa
taj rad je uvelike postao muka i poteškoća za čovjeka.
U ovim tekstovima dade se
uočiti Božja briga za čovjeka. On ga, nakon prijestupa, nije jednostavno
odbacio i pustio ga da se muči te da ide svojim putom, osramoćen grijehom. Bog i dalje prati čovjeka te mu
pruža vjeru i savez. Kroz taj savez čovjek biva upravljan i odgajan samom
Božjom rukom. Rukom koja ga stvara i daruje život. Rukom koja je dio sličnosti
Boga i čovjeka. Rukom koja ima moć preobraziti onu ruku koja je posegnula za
zabranjenim voćem. Bog tako preobražava čovjekovo stanje. Ponovno u punini
vremena sjedinjuje te dvije ruke i donosi čovjeku milosni preokret. Ruka
Bogočovjeka na križu donosi novi smisao čovjekovom životu.
Isusova poniznost uči nas same
odabiru pravoga puta. Izbjegavati oholost i ne uzdati se samo u rad svojih
ruku. Jer naše ruke su ruke stvorenja. Ono što se stvara njima ne može nikada
zamijeniti Božje djelo stvaranja, ali svakako je pozvano sudjelovati u tom
Božjem djelu. Zato je potreban strah od Boga. Ne strah koji će priječiti naš
odnos, nego baš suprotno – strah koji će taj odnos još više produbljivati.
Strah koji će nas postaviti na naše prvotno mjesto i koji će nam dati uživati
plodove naših ruku. Strah koji će rad iz muke pretvoriti u blagoslov. Tada će
život uroditi dobrim plodom i sve čega se dotaknu ruke bogobojaznoga bit će plodonosno.
