Teološki naglasci u Pape Franje
Želimo li opisati teološki
profil pape Franje, moramo poći od dviju pretpostavki. On, je naime ponajprije
isusovac, uronjen u isusovačku duhovnost, a s druge strane, dolazi iz
Argentine, zemlje i Crkve koja ima svoje specifičnosti, u životu i u vjerovanju.
To je drugi, odnosno treći svijet. Na njega se dade primijeniti
ono što je rekao Augustin: Vama sam
biskup, s vama obični kršćanin, vjernik. Zato mu je i stil pontifikata
različit od prethodnika. Počelo je to i s izborom imena Franjo što u sebi implicira duh i stav sv. Franje, a očitovalo se
za prvoga pojavljivanja pred javnošću, kad je gotovo bojažljivo pozdravio
vjernike te prije nego je podijelio svoj apostolski blagoslov molio da najprije
za njega mole i njega blagoslove vjernici te oni nazočnici pred tv-zaslonima.
Taj se stil očituje u mnogim
njegovim gestama, u porukama djeci, hendikepiranima, migrantima, patnicima,
mladima, utamničenicima, kršćanskomu puku. Ljudi prepoznaju autentičnost u
nastupu što su otkrili svjetski mediji pa je postao medijski miljenik. Stil
doduše nije teologija, ali je on izričaj nutarnjih stavova. Već je Sabor nosio
u sebi zamisao okretanja Crkve prema sebi, ali i obraćanja svijetu, bez straha
od svijeta, jer Isus treba svijet, želi u svijet. Teologija se ne svodi na
teološke sustave, učene knjige, nego teologiju možemo prosuditi iz sadržaja
govora, gesta i prakse crkvenih osoba u odnosu na praksu i duhovnost koja
dominira u stanovitome podneblju. Još je davne 1974. mladi pastoralac Bergoglio
izrekao misao: „Želiš li znati što Majka Crkva vjeruje, pođi crkvenom
učiteljstvu, ali, želiš li znati kako Crkva vjeruje, zaputi se vjernomu puku“. Svjedoci smo toga i
ovdje, u Međugorju.
Ignacijanska duhovnost i latinoamerički kontinent
Teološki profil papa
Franje očituje se u bitnome s jedne strane u življenoj isusovačkoj duhovnosti i
programu, a s druge je strane obilježen latinoameričkim kontinentom te
pastoralnom praksom, s posebnim naglaskom i osjetilom za Božji narod.
Ignacijanska duhovnost
promatra stvorenu zbilju s Božjega zrenika. Bog je pogledao na svijet i čovjeka,
on uzima inicijativu u svoje ruke, on je prvi ljubio nas. Rahner je to izrazio slikovito:
„Ignacije dolazi iz Boga i od Boga u svijet, a ne obrnuto“. S Božjega zrenika promatra svijet, a Ignacijeva knjižica duhovnih
vježba nije lektira koja se čita i odloži, nego je poput zbirke kuharskih
recepata. Recepti nas ne mogu nasititi, nego treba slijediti njihove naputke i
početi kuhati i kušati. Pojedinac mora osobno slijediti naputke duhovnih
učitelja. Na takav način i u tome svjetlu treba čitati i Sveto pismo. Nije ono
lektira, nego priručnik s konkretnim receptima koje svatko mora, što bi kazali pustinjski
oci, ‘ruminare‘ – ‘žvakati’,
‘preživati’. Upravo kao kruh. Kruh treba do te mjere ‘žvakati’ dok škrob ne
postane sladak, slador u ustima. Tako je i s duhovnim naputcima koje primamo.
Duhovni spisi nisu „lektira“, nego plod Duha i iskustva pojedinaca koji nam
mogu pomoći u osobnome rastu. Bog govori i traži naš od-govor, na Božju akciju
treba slijediti naša re-akcija. Milost prethodi etici, naše djelovanje odgovor
je na Božje djelovanje. Svi smo ponajprije obdareni i iz te obdarenosti slijedi
služenje svima. Služenje kao odgovor i odgovornost za svijet.
Pogled prema unutra
Drugi korak koji slijedi
iz te duhovnosti jest pogled prema unutra. Papina teologija je teologija s povodom koja se odnosi na konkretne,
duhovne i pastoralne probleme i pitanja vremena. U spektar te teologije spadaju
duhovna pitanja poput susreta s Isusom i molitve, društvena pitanja poput
siromaštva i migranata, etička pitanja (koja Papa stalno naglašava) poput
korupcije, mafije, društvenih problema, kapitalizma, zatim pastoralna pitanja
kao pučka pobožnost i gradski pastoral te teološka pitanja poput Crkve
siromaha, teologije naroda Božjega, evangelizacija i na kraju politička pitanja
kao što su obrazovanje i opće dobro. U žarištu promišljanja kod Pape nalazimo
susret s Isusom i bližnjim, zatim zbilju grijeha te pobožnost-duhovnost. Susret
ponajprije s drugim, s potrebitima, u njihovoj fizičkoj potrebi. Naime, sam nas
je Božji Sin pozvao u svome utjelovljenju na revoluciju nježne ljubavi (Papina
apostolska pobudnica Evangelii Gaudium
88). Papa usrdno moli svakoga vjernika, ma gdje se nalazio, na osobni
susret s Isusom, već danas i ovdje. Dati se pronaći od Isusa (EG 3). Načini su susreta
s Isusom čitanje Pisma, susret u sakramentima, zajedništvo s drugima. Naučiti u
„zagrljaju s raspetim Isusom trpjeti“ (EG 91), prijateljevati s Isusom. To uključuje
u sebe i svijest grijeha i grješnosti. „Da, to sam ja: Grješnik koga je
Gospodin pogledao“. Otuda i Papino geslo: Miserando
atque eligendo: Smilovao se i izabrao me! – pa je stoga trajno fasciniran
Caravaggiovom slikom Matejev poziv.
Pučka pobožnost
Značajno mjesto u
duhovnosti i teologiji pape Franje zauzima i pučka pobožnost koju papa Franjo
trajno promiče, njeguje i izrijekom ističe. Kako potječe iz Latinske Amerike,
pred sobom ima tamošnju inačicu duhovnosti i pobožnosti koju je vjerni puk
otkrio, štujući i časteći ponajprije Isusovu patnju i muku, križ i proslavu,
zatim Mariju kao Djevicu i Majku koju slave u velikim hodočasničkim mjestima te
štovanje svetaca. Prisjetimo se Guadalupe (Meksiko), Copacabane (Bolivija),
Aparecide (Brazil), Lujana (Argentina). Pučka pobožnost postaje snagom
evangelizacije koja utiskuje svoj biljeg vjeri u stanovitoj kulturi. To je
„mistika običnoga puka“ (EG 124), a dokument iz Aparecide (2007.) naglašeno
ističe značenje pučke pobožnosti u svim izražajnim oblicima tijekom cijele
crkvene godine. Pučka pobožnost i religija izričaj su življene vjere, koja daje
životu orijentaciju te pomaže da čovjek ovlada svakodnevnim nevoljama i
patnjama. Teološki su oblici pučke pobožnosti jedan „vidik inkarnacije, jer su
proizišli iz inkulturacije kršćanske vjere u kulturi nekoga naroda“ (EG 90) te
su time i locus theologicus, mjesto
teološke spoznaje.
Crkva se treba otvoriti
Papa dolazi iz pastorala velegrada Buenos Airesa.
Crkva se treba otvoriti. U Knjizi Otkrivenja čitamo u pismu Crkvi u Laodiceji riječ
Onoga komu je ime Amen: “Evo stojim na vratima i kucam…” Papa je
okrenuo tu riječ još prije konklava u poruku: “Isus stoji na vratima Crkve.
Kuca, lupa da mu se napokon otvore vrata prema vani. Želi izići i krenuti u
svijet“. Isus je nalik zatočeniku crkvenih struktura kojega ne puštaju van. Crkva
treba stupiti s Bogom u razgovor, dvogovor, stupiti sa svijetom u razgovor,
kako je to činio Isus. Ići van, na periferiju, među rubne. Papa želi sveti
nemir, želi da se nešto pokrene, izvana i iznutra, fizički i duhovno.
Misionarska
Crkva
Sve je u kršćanstvu utemeljeno na misijama, odašiljanjima. Otac šalje Sina,
Otac i Sin šalju Duha Svetoga, a Duh i Sin šalju Crkvu. Crkva je u bitnome missio, misija, poslanje. Po svojoj biti
Crkva mora biti misionarska, to je njezina temeljna obveza i odgovornost,
evangelizacija. Nije ona tu zbog sebe, nego spasenja svijeta. To se nalazi i u
povojima isusovačkoga reda iz koga Papa dolazi. Teološke temelje iščitava Franjo
iz pobudnice Pavla VI. Evangelii
nuntiandi (1975.), ali i u dokumentima južnoameričkih sinoda, a dokumentu
iz brazilske Aparecide (2007.) upravo je Bergoglio utisnuo svoj biljeg i
redakciju.
Sve što je svih prethodnih godina isticao, našlo je
odjeka u apostolskom pismu Evangelii
gaudium (2013.). U stanovitom smislu Papa postkoncilsku communio-teologiju zamjenjuje s missio-teologijom, pri čemu je bitno
evangelizirati kulture te evanđelje inkulturirati u sva podneblja. Stoga trajno
naglašava kulture pojedinih naroda, njihovu pobožnost, koja može imati svojih
‘slabih’ strana, ali je ujedno i izražaj mudrosti i iskustva pojedinih naroda.
Svaki je vjernik misionar u mjeri u kojoj je susreo Isusa Krista (EG 119).
Pastoral, teologija i duhovnost međusobno su neodvojivi, moraju se prelijevati
i prožimati. Teologija se rađa iz pastorala i proživljene duhovnosti.
Za pohoda Brazilu rekao je biskupima kako nerijetko
gubimo ljude jer ne razumiju jezik kojim govorimo. Zaboravili smo jezik
jednostavnosti, a rabimo intelektualizam, tuđ našim suvremenicima. Navještaj
vjere treba gramatiku, slovnicu jednostavnosti. Crkva je zajednica koja
živi od riječi, za riječ, cjelokupno crkveno bogoslužje temelji se u vjeri da
riječi posjeduju preobrazbenu, performativnu snagu koja pretvara tvar i materiju,
kruh i vino, u Kristovo Tijelo i Krv. Riječ ima moć pretvorbe, pa je Crkva
ponajprije komunikacija Duha Svetoga koji mijenja i pre-tvara.
Vrijeme Crkve
Juga
Papa Franjo dolazi iz Argentine, prema vlastitim
riječima, s drugoga kraja svijeta, gdje se kršćanstvo inkulturiralo u
konkretne prilike. Koncilski dokument Ad gentes – O misionarskom
poslanju Crkve veli: “Doista, po uzoru na ekonomiju utjelovljenja mlade Crkve,
ukorijenjene u Kristu i sagrađene na temelju apostola, primaju u divnu izmjenu
sva bogatstva naroda… One uzimaju iz običaja i tradicija, iz mudrosti i
znanja, iz vještina i umijeća svojih naroda, sve ono što može doprinositi da se
hvali Božja slava, da zasja milost Spasiteljeva i da se pravilno oblikuje
kršćanski život” (br.22). Za papu Franju pučka je pobožnost locus
theologicus u kome vjera živi. “Izražajni oblici pučke pobožnosti sadrže u
sebi mnogo toga čemu nas mogu poučiti, i onomu koji je kadar tumačiti ih, oni
su teološko mjesto. Tomu trebamo posvetiti punu pozornost, napose glede nove
evangelizacije” (EG br. 126).
Slikovito bi se dalo reći: Prvo tisućljeće Crkve
obilježio je crkveni Istok, u drugom tisućljeću imamo Crkve Zapada koje su vodile
glavnu riječ, jer je Istok preplavljen islamom, dok je treće tisućljeće,
dolaskom pape s Juga, čini se, nastupilo vrijeme Crkve Juga, pri čemu je glava
u Rimu, ali mjesne Crkve Juga daju svoj pečat, doprinos i bogatstvo. Ne smijemo
smetnuti s uma: Prije stotinu godina 70% katolika živjelo je na sjeveru, 30% na
jugu, dok su činjenice danas obrnute: Danas imamo na sjeveru 24% katolika, dok
jug pokriva 68% (39 posto Latinska Amerika, 16 posto Afrika, 12 posto Azija i
jedan postotak Oceanija).
Teologija
naroda Božjega
U Argentini je nakon Koncila u saborskoj
konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium
et Spes) pojam ‘svijet’ zamijenjen pojmovima ‘narod’ i ‘kultura’, što je
vodilo prema otkrivanju vlastitoga naroda i njegova poslanja u konkretnim pojedinostima
i protegama, bijedi i patnji, manjkavostima, ali i sa svim kulturološkim,
etičkim i religijskim blagom. Stoga argentinska teologija podvlači i ističe
ulogu naroda Božjega kao subjekta. Narod Božji pretvara Crkvu u teološki,
socijalni i povijesni subjekt. Crkva je misterij zajedništva Božjega naroda u
povijesti, odn. misterij putujućega Božjega naroda u zajedništvu.
Suvremeni argentinski teolozi razvijaju teologiju Božjega naroda kao „Mi-teologiju“ u nauku
o Crkvi. „Mi–teologija“ promatra narod kao kolektivni subjekt i hermeneutičko
mjesto s kojega treba promatrati znakove vremena. Sastavnici ‘naroda’ dodaje poveznicu
koncilske teologije, naglašavajući ulogu laika u Crkvi jer je već Drugi
vatikanski sabor istaknuo Crkvu kao jedan
Božji narod koji obitava u svim pucima i narodima ove zemlje (LG 13).
U svojoj pobudnici Evangelii Gaudium ističe Papa Božji narod kao „tajnu ukorijenjenu u
Presvetom Trojstvu kojega je konkretni povijesni odraz putujući Božji narod
koji evangelizira te nadilazi svaki po sebi nužni institucionalni oblik“ (EG
111). Papa razvija tu misao upravo u tome svome izvornom apostolskom pismu.
Oblikovati, stvoriti narod znači naučiti ga razvijati kulturu susreta u
pluralnoj harmoniji (EG 220). Poznat je njegov govor što ga je održao u povodu
200. obljetnice argentinske nezavisnosti – Mi
kao građani – mi kao narod u kome ističe odgovorno ponašanje svih te smisao
pripadnosti vlastitomu narodu.
Reforma Crkve
U svojim promišljanjima predlaže reformu Crkve u
smislu dokumenta iz Aparecide u Brazilu (2007.). Nije mu nakana izvoziti
latinoamerički model u svijet, nego želi da svaka Crkva ozbiljuje na pravom
mjestu i u pravo vrijeme svoj zadaću na inkulturiran način. Ne želi on nikakav novi
vidik centralizma, nego vjeruje da misionarska dinamika latinoameričke Crkve
može doprinijeti obnovi Crkve. Papa traži stanje
permanentnih misija, reformu struktura, što uključuje reformu papinstva kao
i središnjih struktura sveopće Crkve (EG 32). Prema njemu Ecclesia semper reformanda jest ona koja je trajno in statu conversionis et in statu missionis,
koja je u permanentnom obraćenju i misijama. Crkva svjedoči i u svojoj
strukturi i u bogoslužju o evangelizaciji svih naroda.
Papa je kao nadbiskup Buenos Airesa običavao slaviti
misu u malim prigradskim kapelicama s najsiromašnijim slojevima društva te je
tu doživljavao pučku pobožnost kao izričaj inkulturacije vjere u širokim
masama. Stoga u Latinskoj Americi Božji puk kao i činjenica pučke pobožnosti
tvore hermeneutički krug koji se očituje napose u hodočašćenjima ili za krsnih
slavlja. Pučka mistika izričaj je
živoga iskustva Božjega naroda, i ona može poslužiti da se prihvati kao mjesto
teološke spoznaje (locus theologicus) vjerničkoga
ćutila vjere (sensus fidei fidelium).
Najčešće i ključne riječi koje Papa u svome rječniku rabi jesu: nježnost,
milosrđe, istina i pravednost. One mogu i danas poslužiti kao teološki i
praktični zamašnjak nove evangelizacije. Svi su vjernici pozvani prema svojim
mogućnostima surađivati na ostvarenju planova koje je zacrtao papa Franjo u
svome pontifikatu.
Na temelju gore iznesenoga s punom odgovornošću
možemo ustvrditi kako se upravo ovdje u Međugorju ozbiljuje ono što Papa
podrazumijeva pod vjerskim osjetilom,
ćutilom naroda Božjega koji je od samih početaka ovdje u Međugorju prepoznao
Božje i Gospino djelo, gdje je prisutan, gdje izlijeva svoje srce pred Marijom
Isusu te gdje se obistinjuje drevno teološko pravilo da je pravilo vjerovanja utemeljeno u molitvenoj praksi, da su molitva i
bogoslužje izvor pravovjerja u Crkvi od samih početaka Crkve. Prema Novom
zavjetu upravo na bogoslužnim sastancima imamo prve izričaje vjere i potonjega
Vjerovanja-Creda Crkve.
