Veliki četvrtak je dugo vremena bio odvojen od samog
vazmenog trodnevlja te je, kao takav, smatran posljednjim danom korizme. U
početcima je to bio aliturgijski dan, odnosno dan bez slavljene euharistije.
Krajem četvrtog stoljeća pojavljuje se obred odrješenja pokornika u
prijepodnevnim satima, te se također na taj dan posvećivalo ulje i krizma za
krsnu službu Vazmenog bdjenja. Vjerojatno je taj četvrtak smatran pripravom za
slavljenje Uskrsa. Kasnije se kroz povijest javlja i slavljenje večernje
euharistije u spomen Kristove Posljednje večere. Ta euharistija je bila u
službi priprave za Kristovu Pashu, odnosno muku, smrt i uskrsnuće. Obnova
poslije Drugog vatikanskog sabora označuje kako korizma traje do Mise večere
Gospodnje na Veliki četvrtak, kojom započinje vazmeno trodnevlje.
Gledajući povijesni razvoj Mise Večere Gospodnje lako se
dade uočiti kako ona nastaje kao uvod u slavlje muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.
Takvo razmišljanje potaknuto je novozavjetnom tradicijom Kristove večere s
učenicima »one noći kad bijaše predan« (1Kor 11,23). Promatrajući Kristovu muku
i nadahnjujući se nad novozavjetnim tekstovima (a ovaj Pavlov izvještaj
Posljednje večere u Prvoj poslanici Korinćanima je najstariji spis o ustanovi
euharistije), kršćani počinju slaviti, po uzoru na Krista i apostole, večeru
uoči dana same Kristove smrti. Takav kontekst daje Misi Večere Gospodnje
obojenost Kristovim spasenjskim djelom. Iako se u tom slavlju nalaze teme
uspostave svećeništva te bratske ljubavi, ono je bitno označeno i usmjereno na
Kristovo spasenjsko djelo, na Kristovu Pashu, na njegov prijelaz iz smrti u
život.
Ovu usmjerenost na Kristovo djelo spasenja jasno očituje
i ulazna pjesma Mise Večere Gospodnje: »Mi treba da se hvalimo križem Gospodina
našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše, po kojem mi smo
spašeni i oslobođeni.« koja je preuzeta iz Pavlove poslanice Galaćanima (6,
14). Isto tako upućuje i zborna molitva: »Bože, slavimo presvetu večeru kad je
tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novoga Saveza i
gozbu svoje ljubavi. Daj da iz tog otajstva crpemo ljubav i život.« Tako se i
obred pranja nogu gleda kao metafora
otajstva križa, u kojoj se Krist »sam sebe oplijeni uzevši lik sluge« (Fil
2, 7). Krist nam u tom činu ostavlja zapovijed ljubavi jednih prema drugima. Ta
zapovijed u sebi sadrži tu sliku sniženja, poniznosti koju svatko od nas treba
činiti za svoje bližnje slijedeći Kristov primjer.
Iako je usmjerenje Mise Večere Gospodnje na Kristovom
djelu spasenja, potrebno je u prijenosu svetootajstva koje se događa na kraju
slavlja izostaviti sliku Kristova groba. Nerijetko se može čuti upravo o toj slici
Kristova groba u koje se pohranjuje njegovo tijelo te o čuvanju toga groba (o
cjelonoćnom bdjenju naroda uz »Kristov grob«). Potrebno je naglasiti kako je
jedini razlog ispražnjivanja svetohraništa i prenošenje euharistijskih prilika
u obližnju kapelu pričest na dan Velikog petka. Obredi Velikog petka ne
sadržavaju u sebi posvetu kruha i vina, stoga je potrebno u slavlju Velikog
Četvrtka blagosloviti dovoljan broj hostija za pričest vjernika na Veliki petak
i Vazmeno bdjenje. To ispražnjivanje svetohraništa i prijenos euharistijskih prilika
označava »veliki post« u koji ulazi Crkva. Kroz te dane posta Crkva razmatra o
Zaručniku koji joj je »uzet«, o njegovoj muci koja vodi proslavi u Vazmenom
bdjenju.
Prestanak sviranja orgulja (nakon Slave), ispražnjivanje
svetohraništa, prijenos euharistijskih prilika, razgolićenje oltara te
klanjanje u tišini uvodi vjernike u vrijeme koje je drugačije. Vrijeme »velikog
posta«. Vrijeme iščekivanja.
(U pisanju ovog teksta koristio sam se ovom literaturom:
Crnčević, A. – Šaško, I., Na vrelu liturgije te Zagorac V., Krist posvetitelj
vremena.)
