Nad vodom nadvila se bijela topola,
Što pamti povijest i jesenje kiše.
Napukla i nagnuta, jer je gorjela,
Tiho priča priču što povijest je piše.
U dubu svome još uvijek nosi boli,
Gorke rane u kori i ožiljci goli.
Grane što se crne od vatre i dima,
Nad rijekom što buja od velikih zima.
Pod njom je blato i visoka trava,
Živ spomen to je na onoga što spava.
Duboko u zemlji uz godove nijeme,
Krije tajnu što sakrilo je vrijeme.
Davno je heroj lego u tu travu,
I sada tih u sjeni grana snije.
Tog dana je tu naslonio glavu,
Da se pod nju od vučjih ralja skrije.
Ona bijaše spas tom vojniku ranjenomu,
Od pada grada u krvavom studenomu.
Ali duša umorna Bogu prijeći želi,
Jer tijelo uz drvo boli su razapeli.
Vode teku i nose glas o slobodi,
Hrabro stoji topola,vjerni svjedok star.
A vjetar kroz granje poruku dovodi:
Hrvati, ne zaboravite Vukovar!
