Bog želi čovjeka uvući u igru, u božanski život, život ljubavi. Igrajući se postajemo djeca, postajemo dionici božanske ljubavi.
Koliko zapravo vidimo božanskog u onima koji nisu “naši”? Zar ne njegujemo svetu zavist u želji da budemo više božanski od njih? Zar je strah jednog poganskog vladara manji od onih koji vjeruju Isusu?
Trebamo li zahvaliti ili prokleti one koji su nas vodili u pokolje? Zar je opravdano tek tako odbaciti one koje je netko etiketirao kao mrzitelje križa? Jesmo li u ovoj priči mi kršćani zaista u pravu?
Iz kojeg razloga mi kršćani optužujemo ovog kreposnog čovjeka? Zašto se i danas ne libimo proklinjati, čak i pljunuti, kada naiđemo na njegovu bistu? Zar se bojimo priznati njegovu krivicu za napredak brojnih svetaca u Majci Crkvi?
Sveti Gral u najmanju ruku relikvija koju je sam Krist dodirnuo i koja je povezana s događajima posljednje večere i Kalvarije.
Srećom, nektar nam je svima pri ruci! Osvrni se, sigurno ga imaš na polici, možeš ga imati i na mobitelu. Možda negdje skuplja prašinu, možda je potporanj ostalim knjigama da ne bi pale…
Katkad stvarno nije problem ni u okolini koja te okružuje, niti u prijateljima, nego prije svega treba vremena da se posvađam sa samim sobom...
Postoje susreti koje je nemoguće zaboraviti. Osobe koje su trag, mala mrvica na izgubljenom i tragalačkom putu. Takvi susreti liječe, a te osobe su Božji cjelov.
Savjest nam možda govori da se pomirimo, no ne uspijevamo, jer ljudska volja nije dovoljno snažna. Potrebna nam je Božja milost, odnosno snaga Božjega Duha koji nas osnažuje, usmjerava, ispravlja i čini život boljim.