Vjerovati Bogu podrazumijeva prihvaćanje svega onoga što Bog jest, i što on može. A mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega!
Isus zapravo želi ukazati na činjenicu kako je on sâm znak. On je konačni i potpuni znak Božje prisutnosti i blizine za čovjeka kojim se potvrđuje da je Otac vjeran i u trenutcima čovjekovih sumnji.
Poniznost je potrebna da vidim u Isusu kruh života. Imam li hrabrosti u malome ga tražiti? Imam li hrabrosti u slabom ga vidjeti?
A da bismo nekoga čuli i upoznali potrebna nam je tišina. Marija nam je tu pokazala svojim primjerom. Ona je u tišini osluškivala i u svom srcu prebirala i pohranjivala. Tek je onda krenula.
Svijet od nas uvijek iznova traži obrazloženje zašto se isplati ići upravo za Isusom Kristom. Stoga kršćanski govor uvijek iznova traži novost i ljepotu. On se nikada do kraja ne može izreći, a u svakom novom susretu traži dublje i snažnije poniranje.
Isus nas poziva da udovima koje imamo, posebno ovim danas istaknutima budemo na korist svome bližnjemu. Umjesto da svojim koracima brata vodimo pogrješnim smjerom, budimo hrabri nogama gaziti i onim nekada teško prohodnim putovima da i onaj komu je teže može proći i hoditi stazom života.
Slika djeteta koje Isus stavlja pred mene danas omogućava mi da mogu zavoljeti sebe slaboga i iz te slobode djeteta Božjega živjeti slobodno logiku radosne vijesti: ako želim biti prvi, moram biti od svih posljednji i svima poslužitelj.
Bog je ispunio sve ono o čemu je Svetac sanjao i za čim je čeznuo, ali na svoj način, onako kako je on to zamislio u povijesti spasenja. Bio je i jest velik, priznat i poznat.