Slika djeteta koje Isus stavlja pred mene danas omogućava mi da mogu zavoljeti sebe slaboga i iz te slobode djeteta Božjega živjeti slobodno logiku radosne vijesti: ako želim biti prvi, moram biti od svih posljednji i svima poslužitelj.
Bog je ispunio sve ono o čemu je Svetac sanjao i za čim je čeznuo, ali na svoj način, onako kako je on to zamislio u povijesti spasenja. Bio je i jest velik, priznat i poznat.
Godina vjere, s toga gledišta, poziv je na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31).
Pozvani smo praštati i sebi i drugima kako bismo, u svijetu koji sve manje poznaje milost oproštenja, gradili na Isusov način civilizaciju ljubavi.
Temeljno kršćansko poslanje jest svetost. I nema druge svetosti za kršćanina osim one koja je predložena u evanđelju. Pozvani smo postati ono za što smo stvoreni, sinovi i kćeri Božje, tj. slika Božja.
Čeznimo za Pedesetnicom u svom životu, čeznimo za obnovom u Bogu Duhu Svetomu. Idimo za njom snažno i ustrajno. Tko ima više pravo na naše srce i na naše vrijeme od našega Boga od koga i za koga smo mi prije svega stvoreni.
Naš hod kroz svibanjsku pobožnost Blaženoj Djevici Mariji u razmatranjima otajstava krunice završavamo s otajstvima svjetla. Upravo ti svijetli trenutci Isusova života nama osvjetljavaju koračanje za njim.
Svakodnevni ulazak i izlazak iz crkve moja je stvarnost. Ulazak donosi susret, a izlazak obvezu. Živjeti od susreta i drugima svjedočiti radost toga susreta. Nije to običan susret. To je susret s troosobnim Bogom, s otajstvom ljubavi i darivanja.