Svakodnevni ulazak i izlazak iz crkve moja je stvarnost. Ulazak donosi susret, a izlazak obvezu. Živjeti od susreta i drugima svjedočiti radost toga susreta. Nije to običan susret. To je susret s troosobnim Bogom, s otajstvom ljubavi i darivanja.
Tijelovo uči kako nas upravo nadvladavanje prilika u kojima bijeg djeluje kao razumna opcija čini slobodnima. Sloboda nije u bijegu od neugodne situacije nego u tome da prkosimo životom kada god nas smrt poželi zarobiti.
Ovih velikih dana, kao i uvijek u liturgiji, slavimo Krista – posvetitelja vremena. Zahvaljujući njemu, u ovozemnoj smo borbi, iako okruženi mnoštvom osuda i nedovoljno hrabrih Pilata, Božjom rukom zamilovani. Stoga je naše vrijeme, milosno vrijeme.
Svatko od nas u svom životu nosi neka sjećanja. Sjećanja su plod iskustva. Ona imaju moć vratiti nas u trenutak kad su učinjena.
Šutnja Božja je Njegov suosjetljivi način kojim se čovjeku približava. Za druge riječi još nedostaje zrelosti. Treba vremena dok čovjek razumije svoje stanje, uzdigne glavu i stavi osmijeh na lice unatoč moru poteškoća koje ga preplavljuju.
Prvi je dan u tjednu. Je li s Isusom počelo novo stvaranje? Zadivljuje me razmišljanje kako su smrt i zlo htjeli imati zadnju riječ u Isusovom životu. Ali Bog je nepobjediv.
Središnja svetkovina naše vjere, Uskrs za svetoga Franju znak je životne radosti zbog koje se spremno odriče ovozemnih spona i potpuno prianja uz Gospodina koji svemu stvorenju dariva novi život.
U vazmenom smo vremenu. Druga je vazmena nedjelja. Slavimo pobjedu Isusove ljubavi nad smrću po kojoj nam otvara pristup vječnom životu.