Nalazimo se u vremenu korizmu, pred slavljem otajstava našega spasenja – muke, smrti i uskrsnuća Kristova. Crkva nas podsjeća da Gospodin od nas očekuje puno više: ozbiljan trud za postizanje svetosti.
Ovih velikih dana, kao i uvijek u liturgiji, slavimo Krista – posvetitelja vremena. Zahvaljujući njemu, u ovozemnoj smo borbi, iako okruženi mnoštvom osuda i nedovoljno hrabrih Pilata, Božjom rukom zamilovani. Stoga je naše vrijeme, milosno vrijeme.
Svatko od nas u svom životu nosi neka sjećanja. Sjećanja su plod iskustva. Ona imaju moć vratiti nas u trenutak kad su učinjena.
Šutnja Božja je Njegov suosjetljivi način kojim se čovjeku približava. Za druge riječi još nedostaje zrelosti. Treba vremena dok čovjek razumije svoje stanje, uzdigne glavu i stavi osmijeh na lice unatoč moru poteškoća koje ga preplavljuju.
Prvi je dan u tjednu. Je li s Isusom počelo novo stvaranje? Zadivljuje me razmišljanje kako su smrt i zlo htjeli imati zadnju riječ u Isusovom životu. Ali Bog je nepobjediv.
Središnja svetkovina naše vjere, Uskrs za svetoga Franju znak je životne radosti zbog koje se spremno odriče ovozemnih spona i potpuno prianja uz Gospodina koji svemu stvorenju dariva novi život.
U vazmenom smo vremenu. Druga je vazmena nedjelja. Slavimo pobjedu Isusove ljubavi nad smrću po kojoj nam otvara pristup vječnom životu.
Čitanja treće vazmene nedjelje tematski su vrlo slična čitanjima koja smo slušali prošle nedjelje. Na putu u Emaus dvojica učenika susreću nekog „stranca“. Taj čovjek je ostavio veliki dojam na njih pa su ga pozvali da ostane i blaguje zajedno s njima.