Gospa kao Majka Crkve hoda zajedno sa svojom djecom. Ona nas u ovom liturgijskom vremenu došašća, zajedno s Crkvom preko Božje riječi, koju slušamo kroz ove dane, poziva na budnost.
Put nas poziva na nove korake, na otkrivanje novih obzorja i suputnika. Prošle korake treba ostavljati. Put nam omogućava uvijek iznova spoznati Boga, u novim prilikama.
Kliče nam srce danas od silne radosti! Prije svega što slavimo Boga, sjećajući se njegova spasenja darovanoga nama smrtnicima. Radujemo se zbog milosnog događaja ostvarena u Mariji.
Ponekad se toliko bojimo svoje kože da bismo rado iskočili iz nje i bili ono što nismo. Ali, umijeće življenja je biti ono što jesam i gdje jesam, priznati istinu pred sobom i pred Bogom i svakodnevno u svjetlu Božje riječi ogledati svoj život.
Marija je od Boga određena, ali ona je i dalje ostala slobodna i iz te se slobode odlučuje potvrdno odgovoriti na Božji plan ljubavi. Ona bijaše ne samo žena sačuvana za Boga, nego žena koja je nastojala biti kroz svoj život do kraja raspoloživa za Boga.
Kako se bliže dani Božića zasigurno u nama rastu osjećaji radosti pred činjenicom kako uzvišeni i preslavni Bog, u osobi Sina, stupa u našu ljudskost koja je tako često krhka i potrebna otkupljenja.
Šutnja me podsjeća kako svaka riječ ima svoju povijest, svoje danas i svoje sutra. Riječ djeluje u trenutku; međutim, kreativna riječ često otvara budućnost, nove horizonte. Kako bi ta riječ mogla biti sjeme ona treba tišinu.
Postoje događaji našega života koji su obilježeni radošću. Takvi su događaji najčešće neizbrisivi iz našega sjećanja. Sjećanje na njih postaje snagom u teškim trenucima i putom izlaska iz tame tuge.