Duh biva shvaćen u prvoj kršćanskoj zajednici kao onaj koji daje pravu sliku o Bogu. On će, prema Isusovim riječima, »upućivati u svu istinu« (Iv 16,13) a to znači da svaki korak života vjere mora biti prožet njegovim djelovanjem.
U 17. stoljeću dolazi do jasnije vizije misijskog djelovanja Crkve, kada se uspostavlja Sveta kongregacija za širenje vjere, što je prvi sustavni pokušaj da se definiraju zadaće i metode misionarskog djelovanja.
U nedjelju 18. rujna 2011., u crkvi svetog Jakova apostola u Međugorju, na svetoj misi u 18 sati, trojica naše braće, fra Stanko Ćosić, fra Mario Ostojić i fra Josip Serđo Ćavar, u nazočnosti velikog broja vjernika i braće položili su svoje svečane zavjete.
U našem pismu za svetkovinu sv. Franje prošle godine razmišljali smo o pozivu manjega brata prezbitera, u prigodi Godine svećenika što ju je proglasio papa Benedikt XVI. Ove godine želimo ponuditi neka razmišljanja o pozivu manjega brata laika.
U našem promišljanju, u kojem ćemo u nekoliko dijelova promotriti neke naglaske misije i misiologije, osvrnut ćemo se najprije na značenje samoga pojma te na neke svetopisamske izričaje o poslanju, koji nam mogu poslužiti kao polazište i osvjetljenje u razumijevanju misijskoga poslanja danas.
Jedino je po vjeri moguće otvaranje Duhu Svetome kako bi on mogao djelovati u životu pojedinca i zajednice. Vjera da smo sinovi u Sinu, da Duh Božji već prebiva u našim srcima, omogućuje susret s Bogom u nutrini našega bića.
Različitost ne znači i rastavljenost. Povezujuća snaga u različitosti jest Duh, Gospodin, Bog. Dopustiti Duhu da različitosti učini temeljima jedinstva znači prepustiti se preobrazbenoj snazi Duha koja svjedoči o napojenosti na istom Izvoru.
Što dublje ulazimo u vlastitu nutrinu, to svjesniji postajemo Božje blizine i Njegovog poziva kojim nas već od materine utrobe zove u zajedništvo života s Njim.