A vjetar kroz granje poruku dovodi: Hrvati, ne zaboravite Vukovar!
U subotu, 15. studenoga 2025., u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, tijekom svečanoga misnog slavlja koje je započelo u 11 sati, trojica kandidata primila su sveti red đakonata.
To je Isusov odgovor na židovsko divljenje Hramu, za nešto što su ovi mislili da je nešto najsvetije. To je Isusov odgovor i opomena i nama kada sami sebe zateknemo govoriti od svemu dobrom i lijepom što imamo, a hvala Bogu, danas imamo. Upravo tada, kada se opustimo, padamo.
Kao najmlađi među braćom, fra Ludovik se s nepunih dvadeset godina potpuno suobličio svome Spasitelju. Tako mlad je iščeznuo i prešao u nebo u društvu svoje braće, ostavivši za sobom svjedočanstvo vjere. Predano je koračao za svojim Gospodinom ne posustajući ni pred smrću. Smrt je čini se progutala sve ono što je bio njegov život.
Bazilika svetog Ivana na Lateranu kao prva bazilika u gradu postaje sasvim logično i katedrala biskupa Crkve u Rimu, u onom Rimu čijim kršćanima piše sv. Ignacije Antiohijski da su Crkva koja svemu bratstvu (ostalih Crkava) predsjeda u ljubavi.
Godine 1945., kada je komunistički režim Envera Hoxhe počeo sustavno progoniti Crkvu u Albaniji, blaženi fra Serafin i don Anton suočili su se s izborom. Mogli su se odreći svoga svećeništva, redovništva, zanijekati svoju vjeru, napustiti svoje vjernike i nastaviti živjeti, ili pak ostati vjerni i umrijeti. Izabrali su Krista.
Na neki način, hodočasnik zaključuje da je cijeli njegov život jedno veliko hodočašće od glave prema srcu, i da je u srcu, gdje prebiva Krist, pronašao svoj pravi dom.
Kao brat laik posebno je volio Sveto pismo, kojim se svakodnevno nadahnjivao. Prema svjedočenju braće franjevaca koji su s njime živjeli, bio je ugodan, sklon šali, a rado je pratio dnevne događaje i vodio rasprave.