Danas slavimo blagdan posvete rimske bazilike svetog Ivana Lateranskog.
Ovim ili sličnim riječima Franjo veli u svojoj Oporuci: "Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po Evanđelju."
To znači, najprije, biti čovjek, pravi čovjek, čovjek koji jede i pije, čovjek koji spava i bdije, čovjek koji plače i koji se smije, kojemu ništa ljudsko strano nije, biti čovjek koji radi i pati i nikako da shvati zašto pati, biti čovjek koji čeka i putuje, čezne i tuguje.
Prošle smo godine proslavili osamstotu obljetnicu rođenja svete Elizabete, supruge, majke, ugarske kneginje i franjevačke pokornice. Današnji papa Benedikt XVI. o njoj veli da je vjerovala u ljubav Božju i bila čovjek ljubavi.
Dok često puta, sudjelujući na 'svečanim' misnim slavljima, s udivljenjem gledamo kađenje, čemu se zapravo divimo? Što nam to nesvakidašnje, drukčije, uvijek iznova privuče pozornost? Što uopće označuju oganj, miris i dim u liturgiji?
Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu "Flos sanctorum" u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane - Coeli lilia.
Isus u slikama svojih prispodoba razotkriva tajnu kraljevstva nebeskog. U takvom govoru on od slušatelja traži da promijeni svoje dotadašnje gledanje i zadobije novi uvid u stvarnost.
Neki sam dan čuo jednu zanimljivu priču: