Članci

Ovo je prilika da se zapitamo koga to proslavljamo u svome životu, koje su naše nakane u korizmi, jer svako odricanje, svaka žrtva koja ne vodi do Isusa proslava je nas, a ne Isusa!

Isus je veći od križa. Kao što se sam preobrazio tako on preobražava i križ; on nakon Krista nije više sablazan nego znak našega spasenja. Mi se hvalimo križem Gospodina našega Isusa po kojem smo spašeni i oslobođeni (usp. Gal 6,14). Križ je mjesto na kojem je Isus proslavljen. I kako je proslavljena Glava tako će biti proslavljeni i udovi. Zato u ovom vremenu korizme, kad si iznova posvješćujemo Isusov križ, a i naše vlastite, povucimo se u osamu, intenzivnije se molimo. U toj osami Isus se preobražava pred našim očima jer svaki ga put sve bolje upoznajemo i spoznajemo.

Isus nas zove pojedinačno, zove nas našim imenom. On nije rekao da obratimo druge, nego da se mi obratimo i vjerujemo evanđelju. Što nam vrijede sva odricanja, što nam vrijedi sav post i molitve ako iz korizme nećemo izići bolji? Što nam vrijedi? Ili, kao što kaže sveti Bazilije Veliki: „Ne jedeš meso, a jedeš brata svoga. Ne piješ piće, a ponižavaš drugog čovjeka.“

Kao što se Neretva urezala u hercegovački kamen, urezala se i smrt hercegovačkih franjevaca u sjećanje mladoga fra Nikole. Često je mislio na njih. Cijeli je život ponavljao: „Da su bar i mene ubili, sigurno bih bio u raju.“

I stoga jednostavno moramo od ovoga gubavca naučiti kako iskreno doći pred Gospodina, „kleknuti i zamoliti“. Jer je i nama Gospodin blizu kao što je bio gubavcu, on je prisutan u ispovjedaonici i u svetohraništu, gdje mu uvijek možemo doći i kazati: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.

Većina hercegovačkih fratara koji su stradali 1945. godine ubijena je u prvoj polovici veljače. Uz njih se ovih dana prisjećamo još jednoga mučenika koji nije dao da ga prestraše nijedne vlasti i sile tijekom njegova života, napose tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća. Riječ je o blaženom Alojziju Stepincu, a ovdje ćemo ukratko prikazati njegov odnos s hercegovačkim franjevcima.

Kršćanin može patiti. No kršćanin ima još nešto. Kršćanin ima Krista. Ima Gospodina. On liječi, podiže, oslobađa. Kao i Petrovu punicu, hvata nas za ruku. Hvata nas ondje gdje se može opipati bilo srca. Na slikovit način, on našemu beživotnom životu vraća život. Nakon toga, mi ne možemo više samo po svome, sada - ugledajući se na njega - poslužujemo.

Stoga i ti, dragi čitatelju, stupi u razgovor s ovim čovjekom. Dobitak je na tvojoj strani. U svakom pogledu. A jednom kada razgovor dođe svome kraju, shvatit ćeš da je uvijek on bio taj koji je prvi počeo pričati. Zbog toga on i jest najveći komunikator.