Članci

Obnovili smo Zagreb nakon 1880. godine, ma obnovit ćemo ga opet. Taj napor bit će dug i mukotrpan, ali plodonosan i na kraju svima nama na ponos. U tome neka nas sve prati Božja pomoć. Mir vam i dobro!

U molitvi smo sa svima Vama i u nadi da će nam ovo vrijeme svima biti vrijeme milosti i vrijeme spasa, posebna prilika za produbljenje odnosa s Bogom i s našim bližnjima.

Ovdje donosimo predložak obiteljskoga slavlja Dana Gospodnjega za Četvrtu korizmenu nedjelju, 22. ožujka 2020. Svetopisamski i molitveni tekstovi, zajedno s trenutcima šutnje i razmatranja, predviđeni su za obiteljsko slavlje u trajanju od 45 minuta. Predlažemo da netko od roditelja bude predvoditelj (P.) molitve, a svi ostali ukućani (S.) sudjeluju odgovarajući, kako bi se u uzajamnosti molitve i riječi postiglo zajedništvo ispovijedanja vjere.

Ova osoba ne postoji u realnosti konkretne osobe, a krije se u svakome. Isus je tragove ove osobe našao u Petru, ali zbog prevelike Božje milosti i ljubavi iskazane prolivenom krvlju na križu i zbog čudesnoga dara Duha Svetoga, milost je nadjačala. Kod Petra sve je pošlo novim putem. U jednom trenutku Eva je uzela ime Juda.

Isus nam želi ukazati koliko je u ovom vremenu priprave za uskrsnuće potrebno odvojiti se od svega onoga što nam otežava ići putem kojim je on išao. Da bismo to postigli, moramo se odreći svega što nam stoji na putu do uskrsnuća. Moramo ući u osamu svoga srca...

Ne postoji situacija iz koje Bog ne može izvući čovjeka, nema korizme koja svoj kraj ne bi pronašla u Uskrsu. Bog potiče čovjeka i iz neprilike stvara priliku. Isus nakon pustinje počinje svoje djelovanje. Riječ se rađa iz tišine, djelovanje proizlazi iz razmišljanja i razmatranja, a ne iz potrebe biti viđen i čuti. Isus šuti u pustinji kako bi mogao govoriti.

Na samom početku Korizme, na dan Pepelnice, posipamo svoje glave pepelom uz riječi: „Prah si bio i u prah ćeš se vratiti!“ ili „Obrati se i vjeruj evanđelju!“. Već tu nalazimo poziv na obraćenje i pokoru, osobito izrijekom u drugoj svetopisamskoj rečenici, gdje su dva noseća pojma obraćenje i evanđelje. Međutim, prvi biva tako često istican, a drugi ostavljen po strani. A što je važnije?

U prošlosti „sveto“ je bilo ono što je božansko, odvojeno od svijeta. Tako je svetost shvaćao i starozavjetni vjernik. Gospodin, koji je svet, sam je promijenio taj pojam utjelovivši se. On, Drugačiji, Sveti, postao je blizak čovjeku. Odlučio mu je biti prijatelj, brat i otac.