Franjo ne odbacuje pozitivne tekovine dotadašnjeg redovništva, stoga on od svoje braće zahtjeva da – oni kojima je Gospodin dao milost rada – rade
Oni koji su ga gledali na križu, ali ga nisu priznali Bogom, na osudu su sebi gledali. Dok su drugi (bili su u manjini) svojim priznavanjem zadobili spasenje »danas«, što će reći u situaciji u kojoj su se nalazili
Franjin pogled nije skučen. Iako je svoje tijelo, kako ga je on nazivao brat Magarac, često postom morio, svjestan je da je ljudsko tijelo krhko.
Donosimo razgovor s Nives Skoko-Žanić prvom potpredsjednicom Humanitarne udruge fra Mladen Hrkać
Neminovna su iskušenja - kako ona svakodnevna, tako i ona posljednjih vremena - koja Isus najavljuje, kako bi se odvojile “ovce od jaraca” i kako bi se iskušala naša postojanost i vjernost Gospodinu.
Prije godinu dana proslavili smo pedesetu obljetnicu završetka Drugoga vatikanskoga sabora, koji je trajao od 11. listopada 1962. do 8. prosinca 1965. Otvorio ga je sveti papa Ivan XIII., a zatvorio blaženi papa Pavao VI. To je jedan od najvažnijih događaja, koji je obilježio život Crkve prošloga stoljeća. Među bogoslovima Hercegovačke franjevačke provincije osjetila se potreba razmišljanja o važnosti sabora u raznim periodima dvotisućljetne povijesti Crkve.
Zapitajmo se kome ili čemu mi živimo i podsvijestimo sebi da je naš Bog-Bog živih!
Franjo svoju zajednicu još više sjedinjuje s Crkvom i jasno pokazuje da ona njoj pripada. On traži od svoje braće da – poput njega, koji je mirio zavađene gradove i osobe – budu mirotvorci te šire Kristovo evanđelje mira gdje god na svijetu bili.