Današnje nas Evanđelje pita: Imamo li hrabrosti otvoreno naviještati Isusov nauk tamo gdje izaziva prigovore? Koga se toliko bojimo da nas zatvara od svjedočenja onoga što smo vidjeli i čuli?
Ako se prvo priznam izgubljenom ovcom – onim tko je i sam potreban radosne vijesti, a onda je u svome životu iskusim, postat će mi nemoguće ne propovijedati evanđelje. Ono me nužno izvodi iz logike sebičnosti.
Isus dolazi ne da nas osudi i da nas satre, nego dolazi da nam ulije nadu da se možemo promijeniti, da možemo biti bolji i da možemo okrenuti svoj život naglavačke.
Molimo za svećenike, molimo za Crkvu da bude vjerna Kristova zaručnica, a da njezini službenici zaista budu žive Kristove pokaznice. Molimo za nju da se ima hrabrosti oduprijeti i navalama masa koje traže promjenu njezina nauka iz razloga što im se njezin govor čini tvrdim. Krist se nije bojao otpada, pristao je na malo stado.
Prvi kršćani nastojali su živjeti Presveto Trojstvo u konkretnom životu, čak i prije negoli je bilo što dogmatski definirano.
Neka nas vodi snaga koju ćemo dobiti od Duha Svetoga, koji je onaj Branitelj kojeg je Isus obećao učenicima već za svog zemaljskog života.
Da mi je barem malo to razumjeti…da vječnost nije nešto daleko, nego da je prisutna već ovdje.
Možda se u učenicima razvila neka navezanost na njegovu ljudsku narav, na čovjeka zvanog Isus. Možda se u nekom od njih pojavila i frustracija zbog toga. Najprije svojim pojavljivanjem i nestajanjem, a onda i svojim konačnim odlaskom, Isus lomi tu navezanost i oslobađa ih za Duha Svetoga.
Tko nam može bolje pomoći i nadahnuti nas nego Duh Božji? Zar se imamo čega bojati ako je on s nama i uz nas? Vjerujmo Kristovim riječima i ne bojmo se, jer imamo divnog Branitelja i čuvara duša naših.