Usredotočenost samo na sebe i na svoj ja uvijek je pogubno za drugoga. Ego tako raste i otvara se ali u isto vrijeme zatvara vrata za sve ono što novac ne može kupiti.
Križ, koji po našoj logici ostaje znak osude i kazne, po Božjem zahvatu postaje stablo koje donosi vječni život. Krist je uzeo patnje i grijehe svih ljudi i ponio ih na križ, te dragovoljno i nedužno trpio.
Mene samog poprilično uhvati strah kada ispred sebe vidim evanđeoske zahtjeve, također kako olako nekada pristupam svetom bogoslužju i molitvi.
Mnogo puta ne shvaćamo da izvan naše zone komfora možemo otkriti neizmjerno bogatstvo i ljepotu. U tom duhu dolazi i Isusova poruka onima koji priređuju gozbe: neka ne pozivaju one koji im mogu uzvratiti, nego siromašne, sakate, hrome i slijepe.
Isus nas ne želi prestrašiti, nego nam želi poručiti koliko je važna osobna odluka, svakodnevni trud i hod za njim. Spasenje dolazi po vjeri i ljubavi.
Isusov mir je mir križa, mir umiranja, mir Božje volje. A razdjeljenje o kojem Isus govori poziv je na odluku: zemaljski mir punih žitnica, zdravlja i prosperiteta ili mir kalvarije, križa, ali i praznog groba te uskrsnuća.
Krist nas upozorava da stojimo na vratima svoga srca i pazimo koga i kakvu misao puštamo u svoju kuću.
Naš je rad blagoslovljen i taj naš maleni, često i jadni doprinos u rukama Gospodina postaje čist, svet i velik, ma koliko naše namjere bile manjkave.
Koliko puta sami ne znamo kud dalje? Koliko puta šutimo pred Bogom jer mislimo da ga ne zanima? A On kaže: „Govori mi! Pitaj me! Traži me! Kucaj!“