Pravi čuvar i bližnji čovjeku koji je pao među razbojnike nije Zakon ni proroci, nego Samarijanac – Krist.
U temelju je autogram Božji. On je upisan u naša srca. Radost je Evanđelja upravo u tome da nismo mi izabrali Boga, nego on nas.
Gospodin ne gleda na našu grešnost, on nas sve jednako ljubi. Na nama je da odlučimo za što ćemo se opredijeliti. Gospodin ne traži savršene – on usavršava nesavršene.
Zovem li ga samo kad mi je teško i kad mi nešto treba? Je li mi dovoljno jednom tjedno provesti sat vremena s Njim?
Vjera u Trojedinog Boga je za kršćanina nešto odlučujuće i razlučujuće. Zanimljivo je da takav izraz vjere i takvo obrazloženje ima kratku, neshvatljivu i nedokučivu formulu.
On je onaj koji oživljuje, brani, tješi, rasvjetljuje tamu, donosi istinu, budi svaku nadu i potiče na promjenu. Dopustimo Duhu Svetomu da uđe u naša srca i nastani se u dubini naše duše kako bi postali gorući svjedoci Isusa Krista u svakodnevnom životu i plamenom ljubavi Božje zahvaćali ljude oko sebe.
Dobro je da u svojim mislima tražimo prvo Boga koji je Stvoritelj i Posjednik svih stvari. Ali budući da nitko ne posjeduje Boga, osim onaj tko je od njega posjedovan, postanimo i mi Božja imovina i On će postati naša imovina.
Odnos između dvoje ljudi, dakako, mora biti pravedan, ali mora biti i odnos. Onog trenutka kada se, u svrhu pravednosti koja mora postojati, počne tjerati čist račun, odnos prestaje postojati.
Kad u čovjeku nestane ljubavi onda on više ne živi nego preživljava. I bori se. Nerijetko u toj borbi nanosi štetu, sebi, Bogu i drugima oko sebe. Možda zato što ljubav nije nešto što se silom osvaja, zarobljava ili krade drugome, već se dariva u slobodi ne očekujući pritom ništa zauzvrat.