Moguće je stalno pokušavati učiniti nešto za Boga, prinositi žrtve, darove, molitve, a da je sve to potpuno odvojeno od naše svakodnevice. Da se time ne mijenja odnos prema našim ukućanima, prema onima koje susrećemo. Ako je tako, onda nešto nismo shvatili. Ako Boga poznajemo, onda ljubimo jedni druge. Ako smo upoznali njegovo milosrđe i ljubav, nema boljega načina da mu uzvratimo nego da takvo milosrđe i ljubav iskazujemo bližnjima.
Naša nas kršćanska Tradicija po primjerima mnogih svetaca uči prvenstvu ljubavi. Dakle, u središtu kršćanskoga života jest ljubav. Bog nas neizmjerno ljubi oduvijek, ali mi se postupno trebamo otvarati toj ljubavi. Kroz razvijanje molitvenog života ulazimo u intimni odnos s Gospodinom i na taj način otvaramo se Božjoj ljubavi. A ona ima takav učinak da nas pokreće da uzvraćamo ljubav Gospodinu, ali nas upravlja i na ljubav prema ljudima oko nas.
„Dođi i slijedi me!“ Svi su željno čekali mladićev odgovor, no nisu ga čuli. Ali taj Isusov poziv nije ostao bez djelovanja. Upravo je taj poziv izazvao trajne pokrete u povijesti Crkve a koji su obnavljali Crkvu iznutra. Trajno je bilo i bit će ljudi koji su taj poziv potpunoga nasljedovanja u dobrovoljnom siromaštvu slušali, ne pritiješnjeni kao mladić iz Evanđelja, nego puni oduševljenja i radosti. Ovi zaista odlaze i daju sve, te u tome nalaze pravu unutarnju slobodu.
Svatko od nas ima poslanje i darove koji su potrebni da bismo ga i ostvarili. Duh Sveti djeluje u svakome od nas i svatko može prorokovati – iako na različite načine. Krist i Njegov Duh nisu samo s jednom osobom ili s jednom kategorijom ljudi. Isus je došao svima. Zato nam danas želi reći: "Ne budite ljubomorni. Naprotiv, radujte se što Božje djelo može rasti u drugima, uključujući i one koji drugačije misle i vjeruju.“
Isus nas poznaje, proniče naše ljudske kalkulacije i našu logiku bez obzira što šutimo na njegovo pitanje: "Što ste putem raspravljali?". On upozorava učenike na istinski poredak stvari, njegova logika ne počiva na moći i vlasti. Načelo njegove logike potpuno je suprotno načelu našeg ljudskog razmišljanja, ali mu se ne protivi.
Naša se gluhoća danas očituje u nepozdravljanju susjeda koje više u velikim gradovima niti ne poznajemo, u situacijama kada ne vidimo siromaha na ulici, kada ne čujemo patnje i uzdahe bolesnih i potlačenih, kada se oglušimo na prijatelja koji nas traži pomoć. Usudio bih se reći da je to sve posljedica gluhoće na Božju Riječ.
Nastojmo biti ponizni pa da Isus može ući u naše srce koje treba biti iznutra čisto za susret s njim. Skinimo sa srca pokrov prepun farizejštine, poslušajmo što nam to Gospodin poručuje i kako ga trebamo slijediti da u punini doživimo susret sa živom Riječi koja nas svakodnevno iznutra obnavlja i čisti da možemo primiti obilje milosti.
Dok razmišljamo o ovome, opet nam se pojavljuju razna pitanja i, dok gledamo kako mnogi Isusovi učenici odlaze od njega, razgledavamo svoj život prepun lutanja i odlaženja od Isusa. A Isus nam baš sada upravlja pitanje: Hoćete li i vi otići?
Marija je pralik, tip Crkve; Crkva kakva treba biti i kakva će biti na nebu. Zato nas današnja svetkovina podsjeća kakvi trebamo biti. Ona nas vraća u svakodnevicu kako bismo preispitali svoju nutrinu, svoj odnos s bližnjima, s Bogom, svoju vjeru, ufanje i ljubav. Ona nas poziva da sudjelujemo u Marijinu „Da“, u njezinu sjedinjenju s Kristom u muci i otkupljenju kako bismo sudjelovali i u njegovu uskrsnuću.