Riječ o riječi

Evanđelist Ivan u ovom odlomku ne donosi samo jedan povijesni događaj, nego ujedno naviješta i svetu misu. Svetom se misom čudo umnažanja kruhova koje se dogodilo u povijesti nastavlja i danas. Zato je važno da dostojno sudjelujemo u euharistiji, da možemo primiti hranu za životni put.

Isusovi sunarodnjaci ostaju zaprepašteni skandalom i odbijaju priznati ono što ih u Isusu nadmašuje jer se drže onoga što je na istoj razini s njihovim svakodnevnim životima. Isus ima pravo očekivati da u njemu prepoznaju barem proroka, čak i ako ostanu zatvoreni. Na taj način vjera vene i u našim životima. Isus, previše poznat, više nije niti uznemirujući niti poticajan niti čak zanimljiv; čak ni njegova riječ više nije proročanska jer smo navikli na njegovu mudrost.

Crkva se od samog početka sjeća svetih apostola Petra i Pavla u jednom blagdanu, pokazujući tako da u zajednici vjernika postoje različiti darovi i različiti načini vjere, ali jedan je cilj. To je lijepo izraženo u današnjem predslovlju: Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njenih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.

Da, Isuse, u tvoje se ruke potpuno predajem, želim biti bolji ali nije mi lako. Nadam se da me razumiješ. Budi moja snaga kada sutra padnem jer znaš kako sam krhak i lomljiv. Nauči me da ne prigovaram i da sve strpljivo podnosim jer tako si ti učinio.

Kršćanski Bog ima srce, On je ljubav, kako njegovu ljubav ne uzvratiti ljubavlju? Bonaventura kaže da kroz vidljivu Isusovu ranu trebamo gledati nevidljivu ranu ljubavi. Bog je trpio zato što je ljubio, on nam ovime daje školu ljubavi. Zbog toga je pogrešna i nepotpuna pobožnost spram Presvetog Srca Isusova ukoliko nas ona ne učini plemenitijima, samilosnijima, suosjećajnijima te u konačnici svetijima. Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!

Razmišljanje o tome što može značiti da je izvan sebe može nam biti poticajno. Možda nas te riječi mogu pozvati da izađemo izvan sebe i probamo sagledati svoj život i način na koji živimo. Ako slušamo Isusa i primjenjujemo njegove riječi na sebe, postat ćemo drugi Isus jer će nas to cijele promijeniti. Trebamo tražiti istinu koja će nas iz temelja zahvatiti i mijenjati.

Često mi vjernici razmišljamo o Bogu kao nečemu dalekom, tako dalekom pa - bojim se reći - i stranom. Možda nam je daleko jer promatramo Krista samo u njegovoj slavi a zaboravljamo Kristov ovozemaljski hod i njegovo predanje za nas. Crkva stavlja ovaj evanđeoski odlomak pred nas upravo zato da ne izgubimo iz vida Kristovo Utjelovljenje, Kristovu prisutnost među nama, kako onda, tako i danas. Evanđelje nam prikazuje kako nam se Isus daruje u Euharistiji koja je obnavljanje njegove žrtve na križu, dakako, želi nam približiti da to nije daleki Bog, već Bog s nama.

Duboko je i poučno što nam Crkva stavlja ovu svetkovinu u liturgijskom ciklusu koji je slijedio otajstvo utjelovljenja Gospodinova, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća njegova te silaska Duha Svetog na apostole. Kao da se ovom svetkovinom još jednom zaokružuje cijela priča našega spasenja, velikih djela (usp. Lk 1, 49) koje nam učini Trojedini Bog, no ne kao da bi završila, nego se nastavila i u našoj svakodnevici.

Danas Crkva slavi svetkovinu Duhova ili Pedesetnice, spomen silaska Duha Svetoga na apostole i majku Mariju.