Riječ o riječi

Ovdje Isus kao da želi, osim zatvoriti usta farizejima i herodovcima, pedagoški ih poučiti da se bar podsvjesno zapitaju: Pa čovječe, čija je to slika na tvom srcu? Čim ste mi došli to pitanje postaviti, vaša svijest samo misli da ste me došli iskušati. No, vaša podsvijest duboko negdje u srcu zna i pita se: Čiju ja sliku na srcu nosim? Tragam uporno za izvorom sreće, ali ga još upornije ne nalazim.

Stoga ćemo uvijek početi iznutra, iz onoga dijela svog srca koji želi živjeti Evanđelje; malo pomalo počet ćemo razmišljati poput Boga, voljeti poput Boga, za istinsko dobro onih koje nam stavlja na put.

Doista, mnogo je zvanih u Kraljevstvo nebesko, a malo je onih koji se odlučuju poći za tim pozivom. Dana nam je prilika da svakim danom iznova odlučimo živjeti po Evanđelju. Na nama je da surađujemo s Božjom milošću te tako zavrijedimo biti dionici Kraljevstva nebeskog.

Kada čitamo ovaj evanđeoski ulomak, možemo primijetiti da je u Petra uvijek prisutan strah. Strah od mora, valova i nevremena. Teško mu je napraviti iskorak u nepoznato. No, ovdje često previdimo jednu bitnu stvar. A to je da Bog vjeruje u čovjeka. Bog vjeruje u Petra. Štoviše, Bog više vjeruje u Petra nego on u samoga sebe. Poziva ga da iskorači.

Ivanov otac Zaharija uzima pločicu i upisuje u nju ime djeteta. Ono što je napisano postaje trajno. Stoga upišimo i mi na pločicu našega života pravu istinu o nama samima, nazovimo se pravim imenima ne iskrivljujući stvarnost. Tada ćemo svojim životima doista blagoslivljati Boga jer ćemo postati svjesni da nam od njega sve dolazi te da je on jedini jamac istine.

Stoga Isus stupa na scenu. Vrši svoju zadaću. Lomi krhkosti i podijeljenosti te daje cjelinu, Upotpunjuje. Jer je zavodljivost njegova trenutka jača. On nudi konkretnost, jer je i sam konkretan. Traži iskorak u ozbiljnost njegova trenutka koji čini sve novo.

Kada čovjek ima mir, u tišini i osluškivanju samoga sebe i svoga srca može uvidjeti put kojim ga Bog šalje. Tek tada zastori će se pomaknuti a mi ćemo vidjeti balet. Tada, naše slavljenje i svjedočanstvo zaodijevaju se smislom. Duhom osnaženi, možemo ga svjedočiti drugima i reći zajedno s Kristom: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“

Bog se utjelovio kako bi nas uveo u božanski život, kako bismo postali djeca Božja. Našoj je slobodi dano takav poziv prihvatiti ili ne prihvatiti. Iz ove molitve vidimo da je potrebno čuvati riječ Božju. Po njoj možemo spoznati da je Isus izišao od Oca i povjerovati da ga je Otac poslao (usp. Iv 17, 8). Na taj način ulazimo u vječni život, već na ovome svijetu.

Moramo se sjediniti s Isusom kako bismo zajedno s njim umrli i uskrsnuli, a nakon toga i uzašli k Ocu. Tako ćemo opet biti u zajedništvu s njim. Bit ćemo nagrađeni za sve boli i patnje koje smo podnijeli radi njega.