Ja vjerujem...
Ako se ti, Gospodine, zbog nas daruješ u komadiću kruha da bi zauvijek ostao s nama i bio nam bliz, kako onda možemo tako često ne blagovati i skrivati se od tvog pogleda?
Prepoznajemo li i mi Krista na svetoj misi? Vjerujemo li da je to isti onaj Krist o kojem smo slušali ili ćemo slušati u evanđelju?
Sretni ćemo biti samo onda kada vršimo Gospodinovu volju, makar češće plakali nego se smijali. I u radosnim i manje radosnim trenutcima glas Dobroga Pastira nam progovara. Naš je trajni poziv, u svoj buci oko nas, prepoznavati njegov glas.
No, ova Isusova rečenica se probija kroz daljinu već 2000 godina i danas odjekuje tako snažno. Ali, tko ju danas još čuje? Svi smo zauzeti nečim „važnijim“.
Bog ne blefira! On ne daje prazna obećanja. On ispunja svoju Riječ.
Kristovo je uzašašće, kako nam govori današnja zborna molitva, i naše uzdignuće.
Njegova logika nije kao naša. I tu ćemo uvijek izgubiti. Jer Bog vidi srce, On zna što je u dubini.
Zato smijemo smatrati kako Isus plače s nama u svim našim životnim poteškoćama i raduje se s nama u svim našim radostima.