Za potpuno jedinstvo i usidrenost na Boga potreban je cjelovit čovjekov odgovor i vapaj njegova srca, a ne nikako polovičnost po kojoj bi današnje kršćanstvo ostalo samo još jedna u nizu ljudskih utopija.
Dati se voditi Duhom znači zadobiti Krista za svojega brata, a Kraljevstvo nebesko za svoju domovinu. Mi tako postajemo »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi« (Rim 8, 17), tj. dionici života koji nikada ne prestaje.
Nije nam dano sve znanje i sva mudrost, ali dano nam je nositi onoliko koliko možemo u ovom trenu ponijeti i točno onoliko koliko nam je potrebno da možemo iskreno ljubiti. A tu ljubav najjasnije iščitavamo iz Trojstvene ljubavi.
Dati Isusu naše stvari - muke, boli, promašaje i grijehe - samo je ipak prvi čin. Od dati mora se prijeći odmah, u pričesti, na primiti. Primiti ništa manje nego Kristovu svetost!
Ona je velikodušna, dobrostiva je ona, ne zavidi, ona se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo...
Čovjeka čeka proslava. Čovjek hodi prema konačnoj proslavi, a Bogočovjek Isus Krist za njega zagovara pred Ocem, proslavljen! Otajstvo je to veliko!
Vjerovati potpuno i rasti u vjeri u Isusa iziskuje svojevrstan napor, mučeništvo vjernosti Gospodinu i njegovoj riječi.
Klanjamo se Osobi koja je Osoba dovijeka kao Bog, a kao Čovjek već u krilu Djevičinu. Utječemo se Blaženoj Djevici Mariji kojoj je podarena jedinstvena milost biti ona koja je nosila Osobu Sina u vlastitoj utrobi.
Petar je primjer pada čovjeka i Božjeg zahvata u ljudsku egzistenciju s konačnim rezultatom, gdje je on dopustio da ga Gospodin zahvati, da uniđe do kraja u njegovo plašljivo srce i da ga ispuni vjerom.