Ljubav uvijek stvara cjelovitost. Ona nadopunja fragmentarnost, lomljivost i nedostatke. Njezina je bit od dvoga činiti jedno, uništavati pregradu razdvojnicu koja priječi istinski odnos i uvoditi u novost odnošajnosti dajući joj jedinstvene tonove ljepote.
Gospodin nas poučava da ne postoji ta stvarnost, ma makar se radilo i o molitvi (koliko god grubo zvučalo), kojom možemo od sebe stvarati duhovne veličine. Štoviše, doziva nam u pamet da nemamo ništa svoje, što smo zaradili, zaslužili i čime bismo se mogli zadovoljavati i hvalisati.
Na prvotne upite da li je ovo vrijeme zaista crno, možemo samo odgovoriti da je toliko crno ili svijetlo koliko mi živimo naš život u razgovoru i blizini s Isusom. Kao njegovi učenici držimo se njega i njegove blizine pa makar se brda rušila.
Nazivam ga Kraljem jer se On zapravo pokazao slugom, a ljudi oko mene i ja s njima smo Njegovi prijatelji!
Razbaštinjenje od svega što nas sputava na putu ka Isusu Kristu je nužnost ukoliko želimo živjeti evanđeoskim životom. Gospodin Isus od nas ne traži da ne smijemo ništa imati, nego traži da ništa od onoga što imamo ne priječi naš put prema njemu.
Božje kraljevstvo dolazi odozgo, ali se ostvaruje na zemlji, među ljudima. Počinje od čovjeka, od Božjeg zahvata u njegovom srcu. Taj zahvat naviještao je Isus, ali i proroci prije njega.
Usklađenost života s njegovim ciljem svjedoči o ozbiljnosti naše vjernosti krsnom proročkom poslanju kojeg primismo. Takva usklađenost govori i o svjesnosti ulaženja u odnos s Bogom koji uvodi u novost zajedništva sa samim sobom, drugima i njime.
Kad zastanem i sebe pitam da li tako vjerujem, onda moram zaključiti da nisam. Ni blizu. Možda baš suprotno. Govorim toliko o Isusu, a da ga uopće ne poznajem.
Komu vjerovati odlučujuća je stvar ovdje i sada. Hoćemo li povjerovati Bogu koji je hodao zemljom i činio toliko djela ljubavi preko kojih je došlo do preobražaja ljudskih života ili čovjeku u njegovom oholom i skučenom umu?