Komu vjerovati odlučujuća je stvar ovdje i sada. Hoćemo li povjerovati Bogu koji je hodao zemljom i činio toliko djela ljubavi preko kojih je došlo do preobražaja ljudskih života ili čovjeku u njegovom oholom i skučenom umu?
Vjerovati Bogu podrazumijeva prihvaćanje svega onoga što Bog jest, i što on može. A mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega!
Isus zapravo želi ukazati na činjenicu kako je on sâm znak. On je konačni i potpuni znak Božje prisutnosti i blizine za čovjeka kojim se potvrđuje da je Otac vjeran i u trenutcima čovjekovih sumnji.
Poniznost je potrebna da vidim u Isusu kruh života. Imam li hrabrosti u malome ga tražiti? Imam li hrabrosti u slabom ga vidjeti?
A da bismo nekoga čuli i upoznali potrebna nam je tišina. Marija nam je tu pokazala svojim primjerom. Ona je u tišini osluškivala i u svom srcu prebirala i pohranjivala. Tek je onda krenula.
Svijet od nas uvijek iznova traži obrazloženje zašto se isplati ići upravo za Isusom Kristom. Stoga kršćanski govor uvijek iznova traži novost i ljepotu. On se nikada do kraja ne može izreći, a u svakom novom susretu traži dublje i snažnije poniranje.
Tijelovo uči kako nas upravo nadvladavanje prilika u kojima bijeg djeluje kao razumna opcija čini slobodnima. Sloboda nije u bijegu od neugodne situacije nego u tome da prkosimo životom kada god nas smrt poželi zarobiti.
Pogled nam, na četvrtu Vazmenu nedjelju, zastaje na pašnjaku koji donosi mnoge odgovore, na ona pitanja koja su zapravo ključna, iako ih malo tko postavlja.
Kao što je Bog Otac izvor koji daje svu svoju ljubav Sinu u Duhu Svetomu, a Sin je kao takav i prima, u svoj punini, tako i evanđelist u današnjem odlomku pred nas stavlja Oca vinogradara, s kojim slika na određeni način počinje i završava.