Pastir i oko njega okupljeno stado pobuđuju idilično razmišljanje: miris trave, plavetnilo neba, poljska rosa, pokoji kamen, hlad, pčelice, leptiri, žubor vode...
Poznato je kako čovjek bolje pamti slike nego riječi. U našoj svakodnevici koristimo brojne slike, a da toga i nismo svjesni.
Zanimljiv mi je taj Kornelije iz Djela apostolskih. Na početku desetog poglavlja piše da je bio bogobojazan satnik i da se bez prestanka molio Bogu. Ali Gospodina Isusa još nije poznavao.
Sam blagdan Duhova je bezličan i teško shvatljiv. Ako uzmemo u obzir božićnu romantiku i uskrsnu dramu, ovaj je blagdan bez emocija.
Svaki naš izravni govor o Bogu, na kraju krajeva, nije govor nego samo pokušaj govora. Zapravo, to je naše ljudsko mucanje.
Učenicima koji su mogli biti zbunjeni skromnim počecima njegove službe, Isus iznosi dvije prispodobe: sjemenu žita i gorušičinu zrnu, što niču i rastu i onda kada se nitko o tome ne brine.
Današnji je čovjek više nego ikada uspio zagospodariti prirodom: zaustavlja i preusmjerava rijeke, kroti vjetrove, suši jezera, potapa polja, pretvara šume u obradiva zemljišta, uspijeva predvidjeti kakvo će biti vrijeme.
Čitajući ovaj evanđeoski ulomak u kojem nas evanđelist Marko izvještava o prestanku krvarenja neke žene i vraćanja u život Jairove kćeri mogli bismo reći kako tu nema ništa novo. Šablon je i dalje isti, a protagonisti radnje novi.
Cvjetnica je dan kojim započinje Veliki tjedan. Usudio bih se kazati da je Veliki tjedan u znaku dvaju stabala: palme i križa.