Danas nas naši pokojni, poneseni na krilima anđela, sa zahvalnošću promatraju i zagovaraju pred licem Svevišnjega, a mi, pogledom uprtim negdje u dubinu, dok tiho šapućemo "pokoj vječni" pitamo se...
Danas slavimo blagdan posvete rimske bazilike svetog Ivana Lateranskog.
To znači, najprije, biti čovjek, pravi čovjek, čovjek koji jede i pije, čovjek koji spava i bdije, čovjek koji plače i koji se smije, kojemu ništa ljudsko strano nije, biti čovjek koji radi i pati i nikako da shvati zašto pati, biti čovjek koji čeka i putuje, čezne i tuguje.
Isus u slikama svojih prispodoba razotkriva tajnu kraljevstva nebeskog. U takvom govoru on od slušatelja traži da promijeni svoje dotadašnje gledanje i zadobije novi uvid u stvarnost.
U prispodobi koju je Isus izgovorio u današnjem evanđelju (Mt 21, 33-43) u likovima zlih vinogradara automatski prepoznajemo ondašnju židovsku vjersku elitu koja je odbacivala i likvidirala Božje glasnike, na posljetku i samog Božjeg Sina Isusa.
Dogodi se da je čovjek u posljednjim danima ljeta na kraju snaga. Ali naš Bog nam nudi novi početak. I kad treperimo od očekivanja i velikih želja, On nas vodi naprijed u Obećanu zemlju, na gozbu spasenja.
Isus ih upita: "Čija je ovo slika?" (usp. Mt 22, 20). U današnjem evanđelju sve je u znaku slike u kojoj se ogledamo i po kojoj smo prepoznatljivi.
Farizeji u današnjem evanđelju (Mt 22,23-40) nastavljaju iskušavati Isusa ne bi li ga ulovili u kakvoj herezi glede Zakona. Tako ga kušaju pitanjem koja bi, prema njegovu mišljenju, bila najveća zapovijed u Zakonu.
Često kad su ugase svjetla u sobi i kad se krene na počinak zna biti najbolje vrijeme za razmišljanje o proteklom danu.