Dajmo taj prljavi posao Isusu, on ima iskustva i zna što točno treba učiniti. On se već dugo bavi preuzimanjem našega jada na sebe.
Zašto me je stvorio? To je zagonetno pitanje, no najbolji odgovor je jer je želio podijeliti što ima, želio je imati koga ljubiti, želio je da njega slobodnom voljom netko ljubi…ne prisilno, nego slobodno, inače to ne bi bila ljubav.
Ako vjerujemo u ono što ispovijedamo svake nedjelje, onda molimo i zazivajmo Duha Svetoga da u nama probudi svoje darove da ga i mi slavimo poput prve Crkve.
Isus definitivno odlazi Ocu. Fizički više neće biti prisutan u svijetu, ali hoće njegovi učenici, i zato Isus moli za njih.
Isus je na križu umro za nas nesavršene, nije umro samo za savršene. Davati živote za druge možemo ostvariti tako da im donosimo Život, a Život sam u sebi je Bog.
U današnjem evanđelju Isus evocira sliku trsa i loze. Iz trsa rastu mladice koje iz njega crpe vlagu i sve što je potrebno za urod grožđa. Loza sâma od sebe ili po sebi ne bi mogla postojati, a kamoli donijeti ploda. Dakle, nameće nam se vrlo jasna slika.
Govor koji ne dotiče moje iskustvo uglavnom ostaje besplodan. Isus nikad nije bio apstraktan. On je govorio i činio.
Osjećaji sumnje, nevjere i straha ne javljaju se samo u srcima prvih Kristovih učenika, već su to, nažalost, stanja u kojima se često možemo prepoznati u svom svakodnevnom životu. Uskrsli Isus dolazi baš u takvu životnu situaciju svojih učenika.
Kao što malo dijete, unatoč opominjanju roditelja, ipak samo prođe određene izazove da bi kasnije znalo kako se ponašati, tako i mi u vjeri rastemo prolazeći razna iskušenja. U tome rastu bitno je ipak tražiti Gospodina, kao što ga je i sam Toma tražio.