Te divne 2018. godine i Sveta stolica se, netom prije prvenstva, sustavno oglasila o kršćanskom pogledu na sport. Točnije, Dikasterij za laike, obitelj i život je objavio dokument po nazivom Dati najbolje od sebe. O kršćanskom pogledu na sport i osobu. Stoga bi, za vrijeme ovogodišnjeg prvenstva, bilo dobro prisjetiti se kako to naša majka Crkva gleda na fenomen sporta.
Dokument je podijeljen u pet poglavlja. U prvom dijelu su navedeni neki od motiva pisanja, a spominje se jedna simpatična priča. Naime, nakon što je 1904. godine papa Pio X. ugostio mlade gimnastičare u Vatikanu, jedan od svećenika ga je upitao: ‘Kamo ovo vodi?’ On je odgovorio: ‘U raj, dragi moj!’. Tu se krije poziv upućen svakom katoliku na otvaranje često zamagljenih prozora novim pojavama u svijetu, te zalaganje oko ispravnog tumačenja istih. Jedna od tih pojava je i sport, u obujmu kakvog danas poznajemo. U obraćanjima raznim sportskim institucijama i momčadima tijekom novije povijesti, pape su naglašavali da je Crkva suodgovorna za sport te da ga želi zaštiti od zastranjenja koja ga ugrožavaju.
U drugom dijelu se sport opisuje kao antropološka konstanta ljudskog roda koja je prisutna oduvijek. Riječ sport je riječ novijeg kova, izvedenica od latinskog de(s)portare, što znači zabavljati se. U potrazi za definicijom sporta, dokument iznosi pet bitnih obilježja koja krase sport. Osnova je ljudsko tijelo koje je u pokretu, zatim je bitno naglasiti kako je sport zabava (igra) koja se odvija pod određenim pravilima, posjeduje natjecateljski karakter, a u svemu tome treba voditi računa o jednakim mogućnostima onih koji se sportom bave. Stoga bi definicija sporta bila: Sport je tjelesna aktivnost pojedinca ili tima u pokretu, koja je po svojoj karakteristici igra ili natjecanje, koje se odvija u skladu s posebnim pravilima igre i čije se dostignuće može uspoređivati s drugim dostignućima u uvjetima jednakih mogućnosti.1
Ova definicija je, iako podložna daljnjoj raspravi i još jasnijem definiranju, dovoljna za svrhu ovog dokumenta. Nadalje, sport ne uključuje samo natjecatelje, nego i one izvana koji su očarani njime te ga gledaju i komentiraju. Jako bitna karakteristika sporta je organizacijski kontekst. Sportaši su uključeni u timove koji zahtijevaju logističku opskrbu i, kako se ide prema višoj razini, razina organizacije postaje ozbiljnija, a onda i financijske potrebe koje omogućuju vrtnju tog kotača postaju sve veće. Tako organizirana stvarnost zvana sportski sustav konstantno mora raditi na slici koja će ga održavati na životu, što ga stavlja u poziciju proizvoda. Tada je nužno sačuvati sport, taj prekrasni vid zabave, od političkih, ekonomskih i ideoloških ciljeva.
Treći dio razmatra čovjeka kao jedinstvo tijela, duha i duše. Izuzetno je bitno usvajati tu cjelovitu sliku jer prijeti opasnost od promatranja tijela kao pukog stroja lišena duhovne stvarnosti. Cjelovitost uključuje i slobodu, ali uz odgovornost. Stoga sport, koji se odvija po određenim pravilima, daje slobodu, ali i poziva na odgovornost. I tu je uključena teškoća dugoročnih obveza koje sport nosi sa sobom, a koje nam pomažu rasti u odgovornosti. Sportaš se ne može pripremiti za natjecanje preko noći. Iza njegova nastupa stoje sati i sati mukotrpnog rada koji nekada i ne garantira očekivane rezultate. Prema tome, i naš kršćanski život nije nešto što se događa samo od sebe – potreban je težak rad kako bi se ubrali plodovi i, prema tome, on je najsličniji maratonu gdje svaki kilometar donosi određene zamke i teškoće, ali i radosti.
Dokument poziva na rast i razvoj u timskom okruženju gdje se nastoji pobijediti želja za individualnim priznanjem te svoj talent usmjeriti u službu tima. To zahtjeva jedan vrlo bitan segment sporta – žrtvu. Ta je žrtva, koju sportaš podnosi kako bi ostvario zadani cilj i postigao dobar rezultat, dobar put prema shvaćanju podnošenja žrtve u drugim životnim okolnostima. Ona otvara vrata razvoju vrlina hrabrosti i poniznosti, ustrajnosti i jakosti. Također, samo sportaši mogu uvidjeti snažnu moć preobrazbe koju žrtva daje. No ipak, u sportu vidimo kako uspjeh na kraju nije uvijek zajamčen pa se može dogoditi da se besmisao vrlo lako uvuče tamo gdje je uspjeh postao krajnji cilj. Sport nosi u sebi težnju za srećom, ali mi smo pozvani na još veću sreću koju nalazimo u zajedništvu s Bogom.
U četvrtom dijelu progovara se o izazovima koji prodiru u sport i stvaraju ugrozu ljudskom dostojanstvu. Jedan od ciljeva sporta je iskustvo poštenog natjecanja koje mora biti omeđeno određenim pravilima. Ugroza može biti u relativiziranju, krojenju pravila bez konsenzusa, u svrhu vlastite dobrobiti. Sve to remeti faktor jedinstva u zajedničkom dogovoru, kojem nas sport može itekako naučiti. Opasnosti se također nalaze i u krivom promatranju tijela samo i jedino kao stroja koji se lako može otuđiti od svoje afektivne strane. 2
Sve to dovodi do korištenja nedopuštenih supstanci – dopinga, koji u pozadini ima jasnu želju „pobjede pod svaku cijenu“, a to onda otvara vrata korupciji i ostalim neprijateljima sporta. Svjedoci smo da se ponajviše u nogomet, ali i ostale sportove, uvuklo ono čovjekovo najgore: pohlepa, oholost, nepoštivanje te snažna želja za individualnim dobitkom. Zbog toga sport vapi za onim najboljim od nas kako bi (p)ostao igra pomoću koje se učimo svim onim plemenitim odlikama koje ovaj dokument nabraja.
U posljednjem dijelu čitamo o Crkvi koja je suživljena sa sportom te kao takva ne izbjegava suodgovornost u izgradnji boljeg i plemenitijeg svijeta sporta. Kako to objašnjava papa Franjo, obrazovanje koje je postalo tijesno združeno s „intelektualnim tehnicizmom“ i „jezikom glave“ potrebito je neformalnog obrazovanja koje bi bilo u obliku sporta: “Ako smo zatvoreni u stroge okvire formalnog obrazovanja, tada nema humanizma, a tamo gdje nema humanizma, Krist ne može ući!” 3
Koja su to moguća mjesta pastorala sporta? Naravno, prva na listi je obitelj koju sport može itekako povezati. Primjerice oca i dijete koji će se najprije u dvorištu dobacivati loptom, zatim će zajedno pogledati utakmicu, a onda će otac s tribina promatrati svoje dijete koje se natječe u sportu. Svaka od tih situacija savršena je prilika za roditelja da dijete nauči vrlinama sporta koje mu itekako mogu pomoći u životu. Nadalje, tu su župe u čije pastoralne planove treba ubaciti i sportske aktivnosti, zatim škole i sveučilišta s kapelanima, a onda i profesionalni sport, gdje će, obrazujući kapelane, trenere i osoblje sportskih kolektiva, poruka ispravnog poimanja sporta lakše doći do sportaša.
Zaključno: zašto se Crkva „miješa“ i u sport? Upravo zato da pokaže brigu za dostojanstvo osobe, da ga očovječi, da usmjeri božansku zraku i na taj dio svakodnevice. Jer biti katolički (catholicus) znači biti cjelovit, otvoren i usmjeren na sve. Crkva usmjeruje sportaša k višem smislu upravo kako bi sportaš koji osjeća ogroman pritisak zbog nadolazećeg natjecanja mogao biti u miru, znajući da je dao svoj maksimum želeći samo i jedino proslaviti Boga u svom tijelu, izvlačeći od njega ono najbolje što ima. Veličanstveno je promatrati takvoga sportaša dok pomjera granice drugome, motivirajući tako onog trećeg na još jači trud i žrtvu. Na jednoj mističnoj razini, veličanstveno je time biti potaknut i još većim zalaganjem i trudom kročiti u brizi i ljubavi za drugoga u maratonu života.
Davati najbolje od sebe, pritom nadjačavajući iznova ono najgore, kako bi taj naš sportski zalog bio istinski most od jednih do drugih. Sredstvo, a ne cilj. Jer k cilju hitimo, k nagradi višnjeg poziva Božjeg (Fil 3,14), a ne nagradi neke sportske institucije ili bilo kakvog drugog odbora i tuđeg priznanja. Natječimo se, ali ne kako bismo se odvojili jedni od drugih, nego kako bismo se istinski susreli.
Dvije misli su vrlo značajne za razumijevanje sporta. Najprije, rečenica Ivana Pavla II.: „Sport je radost života, igra, slavlje, i kao takav mora se pravilno vrednovati…“4 a zatim ona pape Franje: „Važno je da sport ostane igra. Samo ako ostane igra, čini dobro tijelu i duhu.“5.
U prilogu6 je internetska poveznica na dokument na engleskom jeziku, a hrvatsku inačicu imamo u nakladi Kršćanske sadašnjosti, u fizičkom obliku i u obliku e-knjige. Neka ovaj mali dokument bude poticaj za daljnje proučavanje tog fenomena koji je ušao u sve pore naše svagdašnjice.
Mir i dobro, i daj najbolje od sebe!
Literatura:
1. A. Guttmann, A Whole New Ball Game: An Interpretation of American Sports, Chapel Hill-London, 1988.
2. Usp. E. Erikson, Identity and Life Cycle, New York, 1980.
3. Papa Franjo, Obraćanja sudionicima Svjetskog kongresa ‘Odgajati jučer i danas. Strast koja se obnavlja.’, 21. studenoga 2015.
4. Ivan Pavao II., Homilija u prigodi Jubileja sportaša, 12. travnja 1984.
