Dječja vriska i smijeh, mnogi razgovori sa svih strana se nadjačavaju sa šumom valova. Jutro je i čini mi se da more gubi ovu bitku. Nije se još razbudilo i opralo zube. Ljudski žamor je glasniji.
Listopad je. Možda je vrijeme za još jedan hvalospjev Majci. Ili radije ne. Radije bih samo popričao s njom. Zdravo Marijo, kako si?
Slušati ili govoriti? Kad slušam, onda mi je dosadno i razmišljam o onome što bih ja govorio. Kad trebam govoriti, ne znam što bih rekao. To pomalo sliči na začarani krug ili nekakav čudan i kompliciran labirint.
Svaki dar je poseban. Poseban je jer dolazi od nekoga posebnog, nosi neku osobitu poruku ili su u njega utisnuti neki posebni osjećaji. U svakom slučaju, dar nije nešto obično.
Svako malo susretnemo se s novim načinom neobične potjere. Nisu to nekakvi progoni na kakve smo naviknuli, ako se to uopće može izraziti riječju "naviknuli".
Vraćamo se sa sprovoda. Neravna cesta čini ovu misiju skoro nemogućom. A ni glazba baš nije previše motivirajuća. Po mojoj glavi se vrti toliko toga i ne znam u kojem bih smjeru upravio ovo razmišljanje. Znam samo da mi se piše, a ne razgovara.
U nekom filmu, ne sjećam se više kojem, a nisam pri internetu pa da tražim, u jednom trenutku pade teška i znakovita izvjava. Kad ti se smrt nasmiješi, sve što trebaš napraviti je da se nasmiješiš i ti njoj!
"O zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje!"
Kroz čitav se život neminovno susrećemo s raznim oblicima razočaranja. Prijatelji nas iznevjere. Prevari nas trgovac nevina izgleda i osmjeha. Negativno nas iznenade članovi vlastite obitelji.