Posljedice Drugoga Svjetskoga rata bile su sasvim bliske
i svježe kad sam se rodio, dok sam bio dijete i dok sam odrastao. Ipak, iako je rat tek završio,
o njemu se veoma malo govorilo. Mi djeca o ratu malo smo znali. Jedino su u mome
selu svi spominjali Dragu i Grgu, sinove Ivana Kraljevića koga smo zvali Brko. Brko
je bio najstariji čovjek u kraju i svi smo ga voljeli. Za Grgu i Dragu govorilo
se da su nestali u ratu. Mi djeca znali smo tko je s kim ratovao i znali
smo koja je bila naša strana, iako su nas u školi učili da su partizani
bili naša strana. Vjerujem da su stariji potiho, daleko od djece, da ih nitko
ne čuje o svemu pričali. Sve se krilo. Nitko nije postavljao nepotrebna
pitanja niti na njih davao odgovore. Šutnjom smo bili zaštićeni od opasnih
pitanja i od opasnih informacija. Ponekad se znalo čuti da su otišli u zatvor
oni koji su puno pitali, ili rekli koju
riječ previše. Ništa nije promijenila ni srednja škola.
Dva
su značajna događaja koji su obilježili moj susret sa stradanjima Širokog Brijega. Kad mi je bilo osam godina, prvi
put sam s pokojnom majkom Blagicom na uočnicue Velike Gospe išao na Brig. Naravno, prijevoza nije bilo. Išli
smo pješke. Svugdje se išlo pješke. Posebno
mi je bio težak zadnji dio puta, dok smo se penjali uz sami Brijeg prema crkvi. Od
toga susreta s crkvom na Širokom Brijegu najdublje u sjećanju ostala mi je
snažna pjesma koju je puk pjevao: « Primi, primi mila Majko…» U cekeru smo ponijeli kruha i sira i to smo
nakon mise blagovali. Vode smo se napili na fratarskoj čatrnji. Kad je misa završila
već je bila duboka noć. Ne sjećam se koliko nas je u crkvi ostalo, ali vjerujem
da je bilo preko 100 hodočasnika koji smo ostali. Fratar nam je kazao da možemo u crkvi noćiti. Mama i
ja, kao i svi drugi, prespavali smo na klupama. Fratar je mene zvao da se
pridružim nekim muškaraca koji su spavali iza oltara, ali ja nisam htio otići od
Mame. Kad je svanuo dan, veliki blagdan Velike Gospe, mama se išla ispovjediti i izmoliti svoje molitve. Čekali smo glavnu svetu misu. Radoznalo sam hodao
oko samostana. Htio sam vidjeti kako to sve izgleda. Sjećam se djela samostana
koji stoji naspram gimnazije. Sve je bilo srušeno. Vanjski zidovi onako
popucali još su stajali, ali unutarnji zidovi bili su većinom urušeni. Krov na tome dijelu samostana bio je u
potpunosti srušen. Ruševina je žalosno izgledala. Čudio sam se da je fratarska
kuća tako ružna i srušena. Nisam znao niti mi je tko objasnio zašto je to tako. Mama
nije imala novca i ništa nismo mogli kupiti. Netko nam je kupio po krišku
bostana. Dijete se sjeća radosti dara kojega nam je ta dobra osoba darovala. Evo, i ovom prigodom želim kazati zahvalnost za taj dar. Ne sjećam se da li smo se
kući vratili pješke, ili nas je netko sjeo i doveo kući.
Godine
1970. jedno putovanje donijelo je novo iskustvo i novo razmišljanje o Širokom
Brijegu. Sredinom svibnja moja sestra Ana pošla je u Austriju raditi i na putu svratila kod mene u Split, gdje sam
bio u četvrtom razredu sjemeništa na Poljudu. Zamolila me da s njom u subotu pođem u Zagreb i da se u nedjelju vratim.
To je bio moj prvi dolazak u Zagreb. Putovali smo vlakom. Iz Zagreba, ona je
nastavila put prema Grazu, a ja sam sjeo u vlak i pošao nazad prema Splitu. Sa
mnom u kupeu sjedio je gospodin kome je bilo oko 55–60 godina. Putovanje je
bilo ugodno. Razgovarali smo o nekim uobičajenim stvarima sve do trenutka kad
je on mene pitao odakle sam i u koju školu idem. Kazao sam da sam u sjemeništu,
da sam s Kočerina i da mi je općina Lištica. Tada je on započeo priču koja me
šokirala i iznenadila. Kazao je da je bio partizan i da je sudjelovao u bitkama
oko crkve na Širokom Brijegu. Do toga susreta ja ništa nisam znao ni o pobijenim fratrima ni
o partizanima koji su vodili bitku oko Širokoga Brijega. Bio sam iznenađen i
šokiran kad mi je taj gospodin rekao da su fratri na njih sa zvonika pucali i
da su ih s prozora samostana polijevali vrelim uljem. Ostao sam iznenađen i bez
riječi. Čovjeku ništa nisam mogao odgovoriti, jer nikakva saznanja o tome nisam
imao. Sve što mi je rekao bilo je šokirajuće i za nevjerovati. Nisam osjećao
strah razgovarati i nisam osjećao da me želi provocirati, ili možda prijaviti i
optužiti za neku propagandu. Takvi razgovori uvijek su bili veoma opasni. Nisam
mogao tome nepoznatome čovjeku nikakvu informaciju ponuditi s kojom bih nijekao
ono što je on govorio. Samo sam kazao da
ne vjerujem da su fratri činili to što on kaže. A on je ustrajno i slavodobitno
o tome govorio. Trudio se izgledati kao
pobjednik koji uživa u pobjedi. Šokirao me je onim što je rekao, ali ni u
jednome trenutku nisam osjetio kušnju povjerovati u njegovu priču.
Sada
vjerujem da je pričom o pucanju sa zvonika i pričom o vrućem ulju liječio svoju
dušu i ublažavao strah od sjećanja na
tužna djela u kojima je sudjelovao. Kad sam se vratio u Split, odmah sam otišao
kod našega profesora povijesti, pokojnoga fra Jakova Bubala povjeriti mu što mi je nepoznati čovjek u
vlaku rekao i pitati ga da mi o tome nešto kaže. Fra Jakov me saslušao i bez puno
riječi objasnio mi da su partizani sve fratre na Širokom Brijegu pobili te da
bi toga čovjeka trebalo ispitati i kazniti za ono što su nevinim ljudima,
fratrima u samostanu učinili.
