Ako otvorimo Bibliju, već na samim početcima imamo neke velike likove koji su sa svojom manom učinili velika djela. Prije svega tu je Mojsije, koji je bio mucavac i kojega baš takvog Bog izabire da govori pred „velikim“ faraonom i da vodi cijeli izraelski narod. Ali uz jednu vrlo zanimljivu činjenicu – Bog ne oslobađa Mojsija od mucanja, nego ga baš takvog šalje ispred cijelog naroda. Možda je upravo to mucanje bilo važno za Mojsijev rast u poniznosti i možda ga je baš ta mana čuvala od grijeha oholosti. U našim očima mana je većinom poteškoća, dok je u Božjim ona način da nas on odvede na pravi put.
A da Bog ne bira logično govori nam i evanđelje kada opisuje Šimuna ribara, kojemu će Isus nadjenuti ime Petar. Za Petra se lako može iščitati da je bio teške naravi, u našem narodu bi se reklo da je išao glavom kroz zid, ali njega Bog izabire baš kao takvog. Kasnije vidimo da ta njegova mana, koja bi svima bila trn u oku, postaje nešto odlučujuće, gdje je Petar taj koji čini ono što se nitko ne usudi učiniti. On je onaj koji dolazi Isusu po vodi ili onaj koji prvi ulazi u grob tražeći Isusa…
Bog nas je stvorio različite i on zna zašto nas je stvorio takvima i zašto nas baš takve želi.
Imam dosta prijatelja koji su završili u invalidskim kolicima. U jednom od susreta, dok sam razgovarao s mladićem koji je prije bio zdrav, upitao sam ga što bi bilo s njegovim životom da se to nije dogodilo? On je odgovorio kako mu je njegova bolest bila jedna velika prekretnica u životu, jer se tek nakon tog iskustva počeo pitati o postojanju Boga i njegovoj ljubavi. Tvrdio je da, kad ne bi bilo njegove bolesti, vjerojatno ne bi bilo ni njegove vjere, jer ga je patnja natjerala da preispita smisao svoga postojanja.
U jednom drugom susretu s osobom koja nije bila sposobna hodati, u šali sam je upitao o tome tko više moli – ja kao fratar ili on? Na svoje pitanje sam odmah sâm i odgovorio kako sam uvjeren da je ta osoba bolji molitelj. Time sam iznudio osmijeh na njeno lice, a ona mi je odgovorila govoreći o sebi: “Kome je mnogo dano mnogo će se od njega i tražiti”. Ta rečenica mi je sve objasnila i u njoj sam vidio sav onaj križ koji je osoba prihvatila, ali ne s mržnjom nego s radošću. To što ne može hodati nije je spriječilo da voli i ljubi svoj život i da u njemu vidi veličinu, odnosno Božji dar. Možda takve osobe s “većim” manama imaju veći zadatak od nas koji mislimo kako smo zdravi, jer svojom prisutnošću već svjedoče o drugačijem pogledu na život.
Svi imamo iskustvo suza koje smo isplakali, ali i onih koje smo zadržali u sebi. To je ljudski život. Međutim, trebamo se okrenuti i svemu onom dobrom oko sebe, izvući iz svake situacije ono što će nam koristiti za život i za sve živote onih oko nas. Ako u svemu vidim zlo, to će biti kočnica za ostvarivanje mog života, kao i kočnica za sve ono što sam drugima mogao dati.
S druge strane, možda bismo trebali biti oprezniji sa svojim vrlinama, jer sve svoje vrline i talente lako pripišemo sebi, a zaboravljamo onu ruku koja nas je stvorila.
Brinući se o vanjskim stvarima, zaboravili smo se zagledati u onu ljepotu u sebi koju je Bog s posebnom kreativnošću stvorio. I koliko god bio malen u svojim očima, u Božjima si velik jer on te voli. Moje mane su možda samo Božji dar.
