Uvijek mi je
bilo najteže započeti pisati. Ne zato jer nisam znao kako započeti, nego zato
što sam uvijek vagao smijem li kazati ono što mi je na srcu i u pameti te je li
mudro i potrebno to izreći. Ipak, u posljednje sam vrijeme sve uvjereniji da je
dobro govoriti što ti je na srcu, makar to što govoriš nekome djeluje opasno, nekome nepotrebno, a u tebi
samome postavlja brojna pitanja koja nerijetko ostanu neodgovorena.
Ako se samo osvrnemo
oko sebe i pogledamo ljude i zajednice koje nas okružuju, ako uđemo u naše
međuljudske odnose, vidjeti ćemo kako među nama vlada strah od drugoga. To je
nešto u čovjeku. Taj strah često postane toliko snažan da je kadar zarobiti
čovjeka i usmjeriti njegove odluke, stavove, ponašanje u nekom potpuno
nečovječnom smjeru. Toliki su primjeri oko nas odnosa u kojima nedostaje, ne
kršćanska, nego osnovna ljudska dimenzija. I sami smo često kreatori takvih
odnosa. Strah koji zarobi čovjeka prisiljava ga da se boji drugoga i onoga što
drugi misli. Tako imamo situaciju u kojoj svi govore beskonačnim monolozima: u
obiteljima, redovničkim zajednicama, društvu i u Crkvi. Strah od drugoga
onemogućuje nam da drugome pogledamo u oči i u srce.
Sveti Franjo na
kraju svoga života poziva braću da krenemo
ispočetka, jer dosada gotovo da ništa nismo učinili. Zanimljiv je taj
paradoks: Franjo – koji je bio instrument u rukama Gospodinovim, naštiman do
savršenstva – upućuje sebi i svojoj braći jedan ovakav poziv. Koliko li je
potreban jedan ovakav pristup u našim odnosima! Zamislite svijet u kojem bih
ja, u kojem bismo mi, imali srce svetoga Franje. Ne bismo ratovali atomskim
oružjem, ne bismo se morali brinuti za vlastitu sigurnost, ne bismo morali
boriti se za pravedan izborni sustav – sve bismo to imali samo po sebi. Put je
pred nama!
Put je i pred
biskupima okupljenima na sinodu o obitelji. Izvješće sa dosadašnjeg rada sinode
izazvalo je vjerničku zbunjenost. Neki
drugi radosno – poneki i zlobno – govore i pišu kako se Crkva tobože okreće od
svoje krute doktrine. Kao da je nauk tu da zarobljava. G. K. Chesterton jednom
prilikom je rekao: Mi ne želimo Crkvu
koja će se kretati za svijetom, nego Crkvu koja će pokretati svijet. Ja bih
dodao da slutim da je to bila i Kristova želja.
Sredina je
mjeseca listopada. Na današnji dan, 15 . listopada, u sredini mjeseca Kraljice
Mira, prije 19 godina, u vječnost se preselio pokojni fra Ferdo Vlašić. Bio je
to čovjek, fratar, svećenik, iskreni i bogobojazni Kristov učenik. Osuđen je od
komunističkih vlasti na ukupno 24 godine zatvora, a izdržao je više od polovice
u najtežim zatvorskim uvjetima. U svemu tome nikada nije prestao biti čovjek,
svećenik i franjevac. U smiraju svog života, za ratnih strahota, organizira Bijeli put, pomoć za narod koji se našao
u obruču smrti. Fra Ferdu nije pojela mržnja koja se na njemu iskalila. Njegovi
su odnosi ostali čisti, ljudski i pobožanjstvenjeni. Pokojni fra Ferdo simbol
je uzništva, ali i vizionarstva. Takvi ljudi, koji govore ono što im je na
srcu, bez obzira koliko to bilo opasno
govoriti, potrebni su nam i danas. Zato zahvaljujemo za sve takve koje nam je
Gospodin dao i molimo da pogled svoj svrati na nas i podari nam ih još.
