Iznenađuju
čudesno hrabre odluke koje su Sveti Franjo i Sveta Klara donijeli u ranoj mladosti. Njihovi koraci kasnije će
duboko opečatiti život Katoličke Crkve, povijest domovine Italije i povijest
čovječanstva. Ostavit će trag velik kao sami život. Nismo ni svijesni da se
temeljne životne odluke događaju u
mladosti. U godinama koje su slijedile Franjo i Klara herojski su nastavili što su mladi započeli. Odluke iz mladosti daju
pravac za vrijeme i vječnost. Na temeljima onoga što je učinjeno u mladosti nastavljamo graditi. Život je onakav kakvim ga u mladosti započnemo.
Franjo je bio
bezbrižan, radoznao i radostan mladić. Godine
1202. – 1203. počinje rat između njegova
grada i susjedne Perugie. Dospijeva u zarobljeništvo, obolijeva i tu počinje novi život. Klara se rodila 1194. Sveti Franjo
i njegova braća susreli su Klaru prvi
put u kapeli, u poznatoj Porcijunkuli godine 1212. Bio je to susret
molitve, razgovora i čudesne
providnosti. Klari je bilo 18 godina.
Ovaj susret
nas podsjeća na susret grupe mladih ljudi u Kalforniji, u Silicijskoj dolini koji je kasnije vodio
razvoju najvećih globalnih kompjutorskih firmi. Stvoritelj povjerava svoje
djelo mladima.
Brzo iza toga prvoga susreta Sveta Klara
je izabrala prikladno mjesto, postavila
oltar i to mjesto prozvala samostanom.
Dovršila je svoj izbor. Za nju u milosti Božjoj više nije bilo drugoga puta.
Klarinu sestru Katarina, koju su prozvali Agnezom ispunio je dar svete zavisti, kojega možemo nazvati darom Duha Svetoga. Kad
je vidjela da njena sestra Klara nešto veliko i hrabro čini nije mogla ostati
ni slijepa ni lijena. Pridružila se sestri Klari. Njihova obitelj ništa nije
razumjela, niti podržavala. Mladi ljudi su željni poziva. Ispunja ih žeđ i glad
i neutaživa želja za životom. Čekaju poziv. Onoga trenutka kad poziv dođe, kada
čuju riječi spremni su za nju živjeti i umrijeti. Grijeh je kad oko mladoga čovjeka svi šute i do
njega ne dođe poziv. Trajni je gubitak kad mladi čovjek ne nađe izazov koji će ga ispuniti.
Ovih vremena čujemo kako su stotine mladih djevojaka iz Austrije,
Francuske, Italije, Velike Britanije, Švedske, Danske, Bosne i Hercegovine,
Hrvatske ostavile školu, obitelji, prijatelje i otišle u daleke zemlje Bliskoga
istoga, u tzv. sveti rat. Mlade
djevojke! Zašto? Došao im je netko i kazao im cilj. Diktatori i zločinci su uvijek spremni doć i pozvati i dati zmiju
umjesto ribe. Ako mladi ne dobiju poziv od vjere dobit će ga od neprijatelja.
Mladi čovjek odazvat će se i na krivi
poziv kad mu ga netko donese i ponudi. Kad čuje poziv i u njega povjeruje za njim će poći, pa čak i
onda kad je to zločinački poziv.
Mladi,
kao što su Franjo i Klara i toliki s njima, čekaju poziv! Spremni su poći na čudesni put.
Nije problem u nestašici novca! Nismo u
krizi zato što smo siromašni. Ne optužuju nas mladi zato što im zvijezde s neba
nismo skinuli. Mladi nam neće oprostiti ako ne postavimo ideale pred njih u
koje će povjerovati i za koje će živjeti. Mladi čovjek je kao krijesnica; čeka
da netko dođe i da je zapali. Spreman je gorjeti. Sveti Franjo nikoga nije pozivao. On je bio poziv. Kad su ga ljudi
vidjeli i čuli i sami su željeli biti kao on.
U tzv. krizi nažalost vidimo razloge stradanja i nedaća. Ustvari,
kriza je dar, šansa i poziv. Dar, šansa
i poziv je sve što vidimo. Iz zemlje po kojoj hodamo, iz svakoga kamena i od
svakoga živoga čovjeka – primamo poziv i
postajemo poziv. Kao žedni u pustinji sve vapi govoreći da je vrijeme došlo.
Franjo i Klara su poziv. Život je poziv. Svi kao na onom trgu u Isusovo vrijeme
čekaju da ih netko pozove. Želimo postati odgovor i rješenje kao Franjo i
Klara.
