Čitanja pretprošle nedjelje me uvijek podsjete na temu
tragova. Tragova koji nam pomažu u potrazi Onoga koji je apostole pitao: »Što tražite?« Posebno me dotaknu ti događaji i osobe u svetopisamskim
tekstovima koji nam pred oči stavljaju ljude koji nas privode Isusu. Tada se
sjetim osoba koje su mene upućivale na Gospodina. Sjetim se osoba koje su na
meni ostavile trag, osoba koje su na sebi imale tragove susreta s Gospodinom.
Dakle, te osobe su u nekim značajnim trenutcima moga života
bile na pravome mjestu. Nikad se nisam mogao pa ni sada ne mogu oteti dojmu da
me je Bog želio baš preko njih privući k sebi. Moram priznati da se među tim
osobama ističe jedna, jedna koju bih mogao nazvati Trag. Trag u oba gore
spomenuta smisla. Osobitost tih osoba je to što su one baš poput apostola
Andrije, ili Filipa – kasnije u istom Evanđelju – mene dovodile Gospodinu. Te
osobe su svojim životom govorile: »Evo
Jaganjca Božjega!« u trenutcima
kada ga ja nisam mogao prepoznati. Bile su svjedoci Boga koji je prolazio, ali
ujedno su me poput Njega, opet više svojim životom negoli riječima, pitali što
ja tražim.
Ipak, te osobe, ti tragovi ne bi me mogli to pitati ni
Jaganjcu privoditi da Ga i sami ranije nisu susrele. Da bi netko postao tragom,
mora proboraviti jedno vrijeme kod Gospodina, stanovati s njim i upoznati ga
kao Mesiju – Pomazanika. Baš zbog toga jer su susrele Mesiju i provodile
vrijeme s njim, te su osobe postale Njegovi tragovi u ovome svijetu i kao takve
mogle su i meni reći: »Našli smo
ono što tražiš, našli smo onoga kojeg tražiš!
«
No, bilo bi promašeno zadržati se na tim osobama, jer one su
ipak samo jedna etapa na putu do Onoga kojeg tražim i kojeg sam tražio. Ova
čitanja me podsjete i na ožiljke koji su mi od tragova ostali. Ti ožiljci me
podsjete da sam i ja sada samo trag. I baš u tome vidim smisao svoga poziva.
Biti trag, biti poslanik, biti onaj koji je susreo Gospodina, proveo vrijeme s
njim. I biti onaj koji će sada druge privoditi, dovoditi k njemu, jer sam Ga
upoznao kao Mesiju.
Da nije bilo tragova u mome životu, da me nitko u mojim
lutanjima nije naučio čuti Božji glas, ja sada ne bih bio tu gdje jesam. Teško
da bih ja, da nije bilo Traga i tragova, rekao: »Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.« To i sada pokušavam govoriti, osluškujući
Njegov glas u zaglušujućoj buci koja me tako često okružuje, a u tom mi pomažu
i sjećanja na tragove. I želio (čini mi se rano govoriti u prezentu) bih i ja
jednoga dana biti taj koji će druge uputiti da Gospodinu kažu: »Govori, sluga tvoj sluša. «
A On, on će ih pogledati, prepoznati i reći im tko su
doista.
