Znači, ništa nova u Vatikanu? Ne baš!
Prije dvadesetak dana (19. travnja) proslavljena je prva godišnjica od kako je njemački kardinal Joseph Ratzinger postao papa Benedikt XVI. U takvim se prigodama obično analizira što je ‘slavljenik’ učinio u tome razdoblju. Iako je u posljednje vrijeme bilo dosta osvrta na ovaj pontifikat, ipak mi se čini prikladnim spomenuti nekoliko stvari značajnijih stvari. Pogledamo li naslovnice i tekstove u tisku (pa i u katoličkome) od prije godinu dana, stječe se dojam da Benedikt XVI. uglavnom nije ispuno očekivanja. Makar je godina dosta kratko vrijeme, za onoga tko želi učiniti puno i vrlo je blizu 80-oj nije zanemarivo. A očekivalo se i predviđalo mnogo: promjene u liturgiji, zaustavljanje ekumenizma, reforma kurije, promjene osoblja, oštriji nastup prema liberalizmu u Crkvi, “čvrsta ruka” i tko zna što sve. U liturgiji zasada ostaje po starome, ne spominje se da je u pripremi neki novi dokument. Jedino je smijenjen ravnatelj glazbe u bazilici Sv. Petra u Rimu, kako kažu jer je za vrijeme mise umjesto liturgijske glazbe “držao koncerte”. Što se tiče kurije i personalnih promjena, samo su dva papinska vijeća priključena drugima i jedan je kardinal s mjesta pročelnika Vijeća za međureligijski dijalog (koje je pripojeno onomu za kulturu) premješten za nuncija u Egiptu. U imenovanju novih kardinala bilo je samo manjih iznenađenja. Što se tiče liberalizma, potvrđena je zabrana ređenja “osoba s duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima” ali se toga trebalo držati i prije. Umjesto čvrste ruke, često se kao značajke Papine osobnosti navode upravo jednostavnost i skromnost. Znači, ništa nova u Vatikanu? Ne baš.
Benedikt je uspio riješiti mnogo toga važnog, ali ne toliko vidljiva. Ponajprije, uspio je relativno brzo izići iz sjene svoga velikog prethodnika, iako je spominjanje Ivana Pavla II. prisutno gotovo u svim njegovim nastupima. Tako su i, ponekad neumjesne, usporedbe sve rjeđe. Uz to, dosta je brzo uspostavio dobar kontakt s vjernicima i razbio predrasude, iako se zamjećuje da se s velikim skupinama još uvijek ne osjeća ugodno, već gotovo stidljivo. U manjim je skupinama drugačije. U susretu s manjim skupinama mladih, rimskim klerom i vjernicima često ne drži pripremljeni govor, nego odgovara na pitanja. Više posjećuje župe u Rimu (ipak je rimski biskup), a manje putuje u inozemstvo. Tako je sve više ljudi na susretima s Papom u Rimu. Ekumenizam, posebno s pravoslavljem, u uzlaznoj je putanji. U prevelikoj Rimskoj kuriji zasada nije bilo većih promjena, ali se očekuju. O tome je Papa razgovarao s kardinalima i tek treba vidjeti što će se dalje poduzeti. U vezi s promjenama osoblja, mislim da je važnije što sadašnji Papa osobno proučava dosjee kandidata za nove biskupe, a ne prepušta to kongregacijama. Gotovo svi novoimenvani biskupi u SAD-u imali su značajnu ulogu u saniranju štete u Crkvi nakon pedofilskih skandala. Mislim da to pokazuje da je Papa svjestan kako je za Crkvu u cjelini važnije kakvi su lokalni biskupi, nego tko je u kuriji. Dobro je i što se mnoge stvari iz kurije pokušavaju prenijeti na lokalne Crkve i biskupske konferencije.
