Zrnca povijesti

Stoljećima su se fratri na ozemlju koje je okupirala osmanska carevina brinuli ne samo za duhovni život svoga kršćanskoga puka, nego i za svaki drugi oblik života. Jedna od fratarskih briga bila je i školovanje neuka kršćanskoga puka. Sredinom 19. stoljeća hercegovački su se fratri odvojili od majke provincije Bosne Srebrene i osnovali vlastitu kustodiju s ciljem bolje pastorizacije hercegovačkog kraja. Oni su nastavili taj višestoljetni posao opismenjavanja. U skupinu osnovne literature za rad spadala je i Kratka računica uredjena za malu djecu Školah Hercegovačkih.

Namrgođeni katolik (a tu ne mislim na izraz lica, nego na stanje duha) nije istinski širitelj Radosne vijesti. Stoga se trudimo živjeti istinski svoju vjeru i kroz dobar humor.

Obnovili smo Zagreb nakon 1880. godine, ma obnovit ćemo ga opet. Taj napor bit će dug i mukotrpan, ali plodonosan i na kraju svima nama na ponos. U tome neka nas sve prati Božja pomoć. Mir vam i dobro!

Oni koji su najviše pomagali drugima, na kraju su najgore prošli. Ubijeni su i proglašeni neprijateljima, baš kao i naš Gospodin Isus Krist. Kao i Isus Krist, oni su pomagali obespravljenima i naviještali mir. Njihovo oružje bilo je kao i Isusovo, ne mač, nego riječ, riječ mira, riječ koja je moćnija od svakoga dvosjeklog mača i koja udara moćnike u savjest i izaziva nemir u njima.

Dvadeset šest križeva uzdignutih prema nebu. Dvadeset i šest radosnih duša koje viseći veličaju Gospodina. Vedrina je izbijala iz njihova lica. Čudili se njihovi mučitelji. Što su ih više mučili, oni sve usrdnije molili i opraštali.

Cilj mu nije bila životna slast, nego Bog i tu je tajna njegova uspjeha. Neka nam njegov život bude primjer da smo svi ljubljena djeca Božja i da svi možemo uz njegovu pomoć činiti velike stvari nevezano za naše slabosti i mane koje u ovom slučaju mogu postati itekako dobro oruđe.

Neka nam njegov život bude poticaj za ostvarenje Božjih planova u našim srcima tako da se Njegovi planovi pretvore u naše planove.

A stari hrast, nijemi svjedok, ponosan pred briješkom Ljepoticom i danas stoji. Dok je bura te veljače njihala krošnju njegovu, on je gledao kako pobiše fratre. Ponosan na njih uzdiže se prema nebu i zahvaljuje što su do konca ustrajali.

Toga jesenskog dana podno križa, u prirodi, okružen onima koje je u molitvi izveo na brdo, srce koje se bezbroj puta darovalo i mnoge nosilo prestalo je kucati. Nije time prestao biti nadahnuće i putokaz...