Evanđeosko izvješće pete korizmene nedjelje donosi nam već poznate likove kao glavne protagoniste za koje imamo osjećaj da o njima sve već znamo i pitamo se zašto baš u ovo korizmeno vrijeme i to u nedjelju prije navještaja Gospodinove muke slušamo izvještaj koji nam govori o Lazarovu uskrsnuću.
Bog nas po čitanjima četvrte korizmene nedjelje poziva na obraćenje u novi život i borbu protiv grijeha, na prelazak iz tame grijeha u svijetlost života po Evanđelju. Ono što povezuje današnja čitanja je nov način gledanja koji je mnogo više od pukog gledanja.
Izvještaj iz Ivanova evanđelja koji slušamo ove korizmene nedjelje (Iv 4,5-42) želi nam istaknuti nekoliko bitnih stvarnosti važnih za kršćanski život.
Evanđeoski izvještaj druge korizmene nedjelje dovodi učenike u situaciju Gospodinove slave. Naime, preobraženi Isus "lica kao sunce i haljina bijelih kao svijetlost" onakav je kakav je od početka kod Oca i kakav će ponovno doći, proslavljen.
Treba dozvati u pamet da Bogu nije svejedno što će s nama biti. On nas je stvorio na svoju sliku. Njegov je Sin uzeo našu narav. Tako je čovjekova stvar postala i Božja stvar, naši problemi se i Njega tiču. Zato je Bog svakako zainteresiran što će s nama biti.
Došašće, kažemo hrvatski. Mnogo riječi – dolazak, primicati se (brzo), početak… A čekanje? Zar čekanje ne obilježava dolazak? Čemu dolaziti ako nitko ne čeka? Čemu? Komu? I kad?
Naša nam vjera govori da i nas čeka Sud. Tješi nas što znamo da će nam tada suditi Bog koji se utjelovio u Isusu Kristu, koji je bio suputnik u našem zemaljskom putu vjere, te iskusio i tamu smrti koja čeka i mene i tebe.
U bogoslužju Crkve ne postoji načelna razlika (u smislu suprotstavljanja) između onoga što se slavi i onoga kako se slavi. Upravo je ono što razlog onome kako, a onaj kako, način govora, mjesto i kontekst kroz koji sjaji onaj što (ili Tko).