Nekada smo, iako živimo u svojim kršćanskim zajednicama, gluhi na Božje riječi. Nekada na euharistiji slušamo Božju riječ, Krista koji nam govori, ali ne čujemo ga. Njegova riječ je za nas mrtva. Ne dopire do našega srca.
Strah nas je da ćemo vidjeti sebe kakvi jesmo, da će drugi vidjeti kakvi jesmo – to si ne damo dopustiti nikako...
Ipak, Gospodine kome da idemo? Primi nas ovakve kakvi jesmo, narod tvrde šije. Otpadnike koji štuju svoje kumire i slijede neke svoje bogove kad se uplaše Tvoje besjede.
Isus ovdje nudi više od toga. Više od onoga što je Mojsije ponudio. Nudi samoga sebe, ali ne kao hranu propadljivu...
Kada u Marijinoj blizini susretnemo Riječ, nalazimo život i radost. Prepoznajući Mariju kao prostor u kojem je Bog razapeo svoj šator i - po njezinu pristanku - odlučio boraviti s ljudima, otkriva nam se razlog njezina blaženstva - Marija je povjerovala Gospodnjoj riječi.
Vječnost se ne može okušati u prolaznosti niti Ljubav u prosječnosti...
Kada se osvrnemo na vlastiti život, lako je zapasti u pomisao da je sve to plod slučajnosti, da tu Božja ruka uopće ne djeluje, jer se bilo kome drugom moglo dogoditi ono što se meni dogodilo...
Mi koji se nazivamo njegovim učenicima trebamo biti ruke Krista hranitelja, tješitelja, blagoslivljatelja i spasitelja. Mi smo oni koji su danas tu da nahrane one koji su gladni kruha, ali i da nahrane sve one koji su gladni ljubavi, pažnje, smisla i ispunjenja...
Biti pod njegovim vodstvom znači biti uvijek na izvoru života i nikad ne oskudijevati...