Bacajući površan pogled na današnje Evanđelje, u oko mi je upala slijedeća rečenica: "Dođe riječ Božja Ivanu u pustinji…" Ne bih razmišljao ovaj put ni o riječi Božjoj (u datom kontekstu) ni o Ivanu nego o pustinji.
Prorok Sefanija danas pred nas stavlja zahtjev radosti. Kliči od radosti, viči od veselja! Veseli se i raduj iz sveg srca! Gospodin je blizu! Što znači ovaj poziv i kako ga provesti u život? Je li Gospodin stvarno blizu i kad će napokon doći?
Susreti čine nezaobilazan dio čovjekove svakodnevice. U njima ostvarujemo odnos s drugima, u poslu, prijateljstvu, ljubavi. Susretom posredujemo sami sebe, ali i druga nam se osoba otkriva.
Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Anđeo velikog savjeta.
Isus iznova ulazi u ljudsko srce i proniče ga. On uvijek iznenadi svojim pitanjem, svojom gestom ili, jednostavno, samom svojom pojavom. Ni ovaj put nije drugačije. Učenici shvaćaju i iznova se čude kako ih Isus proniče, jer Njemu se ništa ne može sakriti.
Često u mislima, poput mladića iz Markovog evanđelja, "dotrčim" do Gospodina, "kleknem kraj njega" i "upitam": 'Što mi je činiti?' Ali to je, ako ću biti iskren, retoričko pitanje.
Nezgodno je i teško biti sluga. Danas to uopće nije u modi. "Poniziti se" znači biti slab, a biti slab i malen u današnjem vremenu jednostavno nije "in". Marko nam u svom Evanđelju donosi Isusov savjet, koji reflektira jedan dio spasenjske filozofije.
Bartimej je, napisa Marko evanđelist, čuo da Isus dolazi i kada je shvatio da je to zaista On, počeo je vikati. Međutim, kako netko može vikati za neznancem i vjerovati da mu ovaj može pomoći, a da nema nikakvog pojma o njemu?
U liturgijskim čitanjima svetkovine Svih svetih čut ćemo govor o blaženstvima. Ovaj je govor upućen svim ljudima jer nam otkriva smisao života punog problema, žrtava i sukoba.